subota, 31. ožujka 2018.

Exsultet


Nek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela, 
nek uskliknu službenici Božji 
i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja!
Nek se raduje i zemlja tolikim obasjana blijeskom
i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti 
da je nestalo po čitavome svijetu mraka!
Nek se veseli i Majka Crkva urešena bljeskom tolikoga svijetla 
i silnim poklicima naroda nek ova odjekne dvorana!
Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivom Bogu Ocu svemogućem 
i Sinu njegovu jednorođenomu Gospodinu našemu Isusu Kristu 
svim zanosom srca i duše i službom svega glasa slavu pjevati.
On je za nas vječnome Ocu Adamov dug isplatio 
i zadužnicu stare krivice izbrisao svetom krvlju .
Ovo su naime vazmeni blagdani u kojima se onaj pravi Jaganjac kolje, 
čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika.
Ovo je noć u kojoj si najprije učinio da naši oci, sinovi Izraelovi, 
izvedeni iz Egipta, More Crveno neovlaženim prijeđu stopama.
Ovo je, dakle, noć koja je svjetlošću ognjenoga stupa rapršila tmine grijeha.
Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju 
od tmina grijeha i od opačina svijeta otima, vraća milost, i pridružuje svetost.
Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. 
O, divne li dobrote tvojega milosrđa prema nama! 
O, nedokučiva li zanosa ljubavi: da roba otkupiš Sina si predao! 
O, zaista potrebna Adamova grijeha što Kristovom smrti bi uništen! 
O, sretne li krivice koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!
Svetost dakle ove noći goni zločine, pere krivice i nevinost vraća palima,a radost tužnima.
O, zaista blažene noći u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje.
U milosnoj, dakle, ovoj noći primi sveti Oče večernju žrtvu hvale. 
Od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, po rukama službenika, 
kao blagdanski poklon pridonosi ovu svijeću.
Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeće posvećena na čast tvoga imena 
neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. 
I primljena na ugodni miris svijetlima nebeskim neka se pridruži! 
Plamen njezin jutarnja zatekla Danica! 
Danica, koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, 
koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Hvalospjev uskrsnoj svijeći – Exsultet

Kameni stup

Stajao je kameni stup
u dvorištu Pilatova dvora.

Nije on to htio,
ali njegova lijepa struktura
bila je nagrđena namjenom,
ta nije kamen stvoren da muči.
On je stvoren da svojom 
ljepotom oduševljava
i da pod rukom umjetnika 
stvara najljepše skulpture.
On je stvoren da kuće gradi
i visoke gorde stupove
što sjaje se tisućama godina,
a ne da veže ruke ranjenima,
ni da upija krv osuđenih.

Stup je poznavao mnoge patnje,
ali ova je bila i suviše teška,
patnja nevinoga uvijek ga je pogađala,
ali patnja ovog čovjeka, i Boga,
nije mogo´ shvatiti zašto mu to rade,
o Njemu čuo je samo riječi hvale,
dok potiho su pričali vojnici,
o Njemu čuo je samo dirljive i predivne priče,
svi su govorili da ne može biti 
nego nadzemaljsko biće.

A vi lanci, dajte, pustite ga da odleti,
da odleti u daleko nebo, u slobodu kao ptica.
O, da sam barem poput vas od željeza,
pa da iskuju od mene najoštriji mač,
kako bih ga samo branio, da znaš,
pošaljite, pošaljite Arhanđela Mihaela,
i vojsku da ga brani, 
ali On ne da,
ovo mora iznijeti sam, 
ovo je taj najteži čas,

On mora platiti mjesto vas.



Fra Nikola Dominis

Sjeti me se (Razbojnik)


Ne tražim ništa u ovom životu
od tebe Kralju nad kraljevima,
ta sam ovaj život
što si mi ga dao dovoljan je.

Sretan sam jer uopće želiš pričati sa mnom,
sretan sam jer se ne ljutiš,
sretan sam jer sam zaslužio kaznu
a ti me ipak nisi kaznio,
sretan sam, jer je moj život bio loš
a ipak umirem u miru.

Ne tražim ništa u ovom životu
od tebe Kralju nad kraljevima samo:
Sjeti me se, kad dođeš u svoje Kraljevstvo,
sjeti me se u vječnosti.

Fra Nikola Dominis, Kraljevstvo Božje, Redak, Split, 2015.

petak, 30. ožujka 2018.

Premalo je zanesenjaka


Bože, pošalji nam zanesenjaka, poput Sv. Franje Asiškoga, poput Sv. Klare i Sv. Maksimilijana, poput Terezije Velike i Male, poput Majke Terezije. Pošalji nam mladih zanesenjaka koji će iznijeti obnovu svijeta na svojim ramenima. Pošalji nam Bogom zanesene svetice i svece koji surfaju internetom i šire Radosnu vijest Evanđelja na najkreativnije načine, koji otvoreno sudjeluju u Novoj evangelizaciji, sasvim normalne mlade ali svete ljude.



Pošalji ih jer „samo zanesenjaci ne priznaju granice, njima su i oblaci odviše blizu.“ (Yves Ivonides) Pošalji nam onih koji žive „u oblacima“ tj. malo bliže Nebu pa znaju kakvo je i mogu uvjereno pričati o njemu. Pošalji nam i starijih koji će svojim molitvama i djelovanjem poduprijeti mlade. Pošalji nam more novih duhovnih zvanja, ali prvo daj nama zanosa da ih možemo oduševiti za Boga, za Isusa Krista, neka se napune naše bogoslovije, naši samostani i župe. Konačno, neka svijet postane dio neba, neka postane Kraljevstvo Nebesko. O Bože, pošalji nam snagu Duha Svetoga i obnovit ćeš lice zemlje.


Fra Nikola Dominis_www.medjugorje-info.com

Potraga za Bogom



Iz malenog, među brežuljcima smještenog, gradića Nazareta krenula je povorka prema velikom gradu, slavnoj prijestolnici nad čijim se ulazom već nekoliko desetaka godina nadvijaju krila rimskih orlova. U čuđenju je Dijete promatralo sve te novotarije u starome gradu, u gradu velikih proroka, u gradu slavnih židovskih kraljeva. Ali čitav sjaj i svo blještavilo Jeruzalema nisu zasjenili kreposni sjaj poočima Josipa, dvanaestogodišnjeg Sina Božjega i njegove Majke. Došli su u Hram da proslave pashu. „Da, anđeoski zborovi zacijelo utihnuše, kad su se molitve Sina Božjega sa zemlje vinule Njegovu Ocu, koji je na Nebesima!... – Marija i Josip zacijelo prestadoše promatrati zastor, iza kojeg stajaše svetinja nad svetinjama; oni upriješe pogled u Dijete, (…) koje je upiralo svoje oči u Nebo, što ga je ostavilo, da bi uredilo svijet. Velika je tajna, što hramsko kamenje nije uskliktalo, što sunce nije stalo, i što se libanski cedri nisu poklonili Bogu, čije su stope hodajući zemljom, donijele Vječnost – vremenu. (Fulton J. Sheen)“

Veliko je čudo što su ljudi nastavili živjeti uobičajenim grešnim životom, tek poneki tračak svjetlosti izbijao je iz društva tih starih dana, ali čekali su, očekivali su oni novu zoru i evo je, tu je, već sviće. Marija ju je donijela svijetu, ona je na svijet donijela nadu, ona je donijela radost, ona je odabrana prije vjekova da u punini vremena svijetu pokloni Spasitelja, zato „ništa nečisto ne pada na nju, jer je sjaj svetosti, ogledalo bez ljage Božjeg veličanstva i slika njegove dobrote; ljepša od Sunca i od svega zviježđa, uspoređena sa svjetlošću ona je nadmašuje (Usp. Mudr 7, 25-26, 29).“ Ona nam je ideal kojem stremimo, mi moramo ići prema njemu, stremimo zvijezdama, stremimo svetosti, stremimo Nebu, ne plašimo se visokih ideala jer premalo traži tko samo pod nebom očekuje radost, ta tek iznad oblaka, gore gdje se duh u slobodi i ljepoti Rajskih prostranstava može u radosti klanjati Bogu i gledati Ga licem u lice, bez suza, bez boli, bez patnje, to je život koji očekujemo, to je pravi, istinski život, tko ga želi zaslužiti mora to učiniti ovdje, pod ovim nebom. 

U graji trenutka, tog popodneva kad je već bio prošao blagdan, Marija i Josip krenuše nazad svom domu, no kad pade večer uvidješe da nema Isusa. Izgubili su Sina, a u istom trenutku izgubili su i Boga. Koliki ljudi u današnjem svijetu lutaju, izgubljeni, bez nade, daleko su od Boga, On je za njih izgubljen, misle da ne postoji ili još gore, svjesni da postoji bježe od Njega. Ali jedan veliki i najvažniji primjer dali su nam Josip i Marija baš u ovom trenutku beznađa kada je njihovo ljubljeno Dijete samo, tamo negdje u velikom Jeruzalemu, a noć pada, dali su nam primjer jer su se bez razmišljanja okrenuli i krenuli nazad tražiti Sina, tražiti Boga, „potreba tražiti Boga, da bi se s njime susreli, jest jedna od glavnih tema Biblije i crkvenih Otaca, (Elias Yanes Alvarez)“ a trebala bi biti i glavna tema naših života. To je, ustvari, ono što bi svaki čovjek morao učiniti, kad se tama spušta, idi traži Sina Božjega, kad si u očaju idi traži Sina Božjega, kad se bojiš idi traži Sina Božjega, ali i kad se raduješ idi traži Sina Božjega, kad sve prividno ide u dobrom smjeru i tada idi traži Sina Božjega. Uvijek ga traži, čezni za njim, sanjaj i teži ka višem, teži da ga nađeš, da ga spoznaš, jer samo onaj koji traži nalazi, samo onaj tko istinski teži nečem i sanja o nečem taj to i ostvari, bez tih ideala život se trne i gasi, bez njih se ne može živjeti puninu života.

Dakle, tri dana su ga tražili i konačno ga našli u Hramu, u domu Oca Svojega, kako naučava učene ljude. Gdje je on bio ta tri dana, gdje je bio za vrijeme noći? „O tome možemo samo nagađati, ali ja rado pomišljam – veli Fulton J. Sheen – da je vjerojatno posjetio buduća mjesta svoje Muke zaustavio se pred Antonijevom tvrđavom, gdje će Pilat jednom pokušati oprati Njegovu krv sa svojih ruku; gledao je Aninu kuću, gdje će ga kasnije obasuti hulama; pošao je izvan gradskih zidina malenom brežuljku, gdje će svijet podići Križ i nazvati Ga Njegovim prijestoljem; i napokon je proveo jednu noć u Getsemanskom Vrtu na punoj Pashalnoj mjesečini, gdje će dvadeset i jednu godinu kasnije Njegovi Apostoli spavati, dok on bude pio talog iz Kaleža čovječjih grijeha. (Fulton J. Sheen)“ Lijepo je to zamišljao J. Sheen no gdje god On bio ta tri dana i noći sada je u sigurnim rukama svoje Majke, i ti se baci u njeno sigurno naručje jer „ako te ona drži, ne padaš; štiti li te, nemaš straha; vodi li te, ne osjećaš umora; jeli ti naklona, sretno stižeš k cilju. (Sv. Bernard)“ Ona je „vrata milosti koja ljudima otvara nebeska vrata. (Sv. Ivan Damašćansk)“ Ona je „nada naših života. (Sv. Toma Akvinski)“ Samo jedno Marija traži od tebe: „Vjeruj onomu kojemu sam i ja vjerovala. (Sv. Augustin)“

Fra Nikola Dominis_www.medjugorje-info.com

Bijeda blagostanja _ Pascal Bruckner


U knjizi Bijeda blagostanja o kojoj u ovom tekstu govorimo, prepoznajemo upravo onaj „osjećaj za priču“ vještog romanopisca koji kao takav osim stručnjaka s područja ekonomije (Adama Smitha, Tocquevillea, Webera…) rado u ovoj knjizi-eseju citira i parafrazira i Boudelairea, Zolu, Sartrea. Njegove fraze izvrsno su oblikovane i snažne, lucidno pogađaju u bit problema. Bruckner u navedenoj knjizi s lakoćom, ponekad i ironično, iznosi svoja mišljenja. Tako na samom početku knjige veli: Ekonomija nas je trebala osloboditi neimaštine. Tko će nas osloboditi ekonomije?[1] I time kaže mnogo o današnjem društvenom stanju u kojem se sudbine država, čitavih unija i milijuna ljudi, stavljaju u ruke ekonomista i burzovnih mešetara. Na njihovim predviđanjima, premda su se često pokazala nepouzdanima, grade se čitave politike, sustavi i programi. Tako mnogi gube, a rijetko tko uistinu dobiva. Istina, tehnički nam je napredak donio nebrojena dobra: mnoštvo ljudi je izišlo iz potpune neimaštine, pronađeni su lijekovi za nekada neizlječive bolesti, produljen je životni vijek, siromaštvo se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća smanjilo više nego u posljednjih pet tisuća godina itd. Ipak i unatoč svemu navedenom moramo uvidjeti i njegove nedostatke.

Iako je kapitalistički sustav u kojem živimo sve više na meti kritika mi se ipak s njim mirimo ne gajeći nadu u neki prevrat, u poboljšanje postojećeg stanja. Ustvari cilj današnjih nazovi-revolucionara antiglobalističkog pokreta, smatra autor, jest upravo ostvarenje globalizacije: Cilj mu je služiti se njezinim sredstvima kako bi je odveo drugamo, kako bi je dovršio, daleko od te karikature univerzalnog, što ona za sad jest, te napokon ujediniti ljudski rod, kao što je bila namjera prosvjetiteljstva. [2] Ali protiv koga se boriti?, pita autor. Protiv akronima bez lica AMI-a, G8, MMF-a, WTO-a, GMO-a, Svjetske banke, a ne tek protiv staleža ili osoba? Možda je to i ono najgore: boriti se a ne znati pravog protivnika., Nadalje, ističe Bruckner, ne moći identificirati i imenovati svoju bol dodatna je patnja, jer nas čini nesposobnima da se od nje udaljimo. [3] On stoga zaziva neke nove buntovnike u kojima vidi dvije vrijednosti, pozitivne slike: onu iznimnog čovjeka koji se izdiže iznad mase te čestitog čovjeka koji svoju darovitost stavlja u službu drugoga i koji se žrtvuje za tuđe dobro. On (takav čovjek) spaja elitizam i svetost…[4]

U četvrtom poglavlju govoreći o Americi autor zauzima poprilično ironičan stav. Tako kaže: Da Amerika ne postoji trebalo bi je izmisliti. Jer kojim bismo to jednako prikladnim žrtvenim jarcem prali svoje grijehe, rješavali se svoga otpada?[5] Imamo Ameriku da svo zlo svijeta, pa i svoje, svalimo na nju, ali iskreno, nije ona kriva za ono što je učinila, već za ono što jest. Ovdje prvi put u tekstu primjećujemo obrambeni stav prema Americi, koja uistinu nije kriva za svo zlo svijeta, ali i onome što ona predstavlja, centru tržišne ekonomije. Ameriku svi imamo u glavi, kao da joj svi težimo, jer teško je objasniti toliki priljev potlačenih iz svih krajeva svijeta koji su već tamo ili sanjaju da tamo dođu. Možete biti protiv Amerike i protiv kapitalizma no vi govorite istim jezikom, možete ga izviždati i mrziti no u njemu dišete[6]. U ovom slučaju kritizirati znači surađivati, a anti-globalistički pokreti imati će uspjeha tek nađu li među „neprijateljima“ dovoljno velikodušne reformatore koji će preusmjeriti aktualnu politiku, smatra Bruckner.

U današnjoj situaciji „revolucionar“ je izdan, on mora surađivati. Tržište je nemoguće nadomjestiti stoga ne treba izaći iz kapitalizma, nego iz ekonomizma[7], tvrdi autor. U daljnjem tekstu osvrće se na razdoblje nade nakon pada Berlinskog zida, te govori o „dvostrukom uskrsnuću“ integralnog antikapitalizma i utopijskog kapitalizma. Utopijski kapitalizam poistovjećuje s neoliberalizmom koji obećava sve, pravednost i obilje, učinkovitost i ispunjenje težnji, a sve to samo kako bismo se bez zadrške umiješali u njega.[8] U konačnici antiglobalističkom pokretu nedostaje upravo duhovna dimenzija koja bi kao cilj imala uništenje produktivističke opsesije jer, ističe Bruckner,  svijet pripada onomu tko se odriče, govorili su franjevci: u oskudici počiva obilje, a u praznini prava punoća. Onaj tko nikad ne uzima, nikad ne pograbi, taj posjeduje istinska dobra budući da ih ne mora imati kako bi uživao u njima.[9] Da bi se „izašlo“ iz kapitalizma, trebalo bi podvrgnuti pojedinca kolektivu, a tržište nekom drugom poretku – vjerskom, političkom ili društvenom, smatra autor.[10] Problematizirajući privatno vlasništvo autor smatra kako bi njegovo ukidanje najvjerojatnije imalo nesagledive posljedice po individualne slobode i vjerojatno bi rezultiralo općom neimaštinom. Stoga on vidi izlaz u nekom srednjem putu. Ako se sustav mora mijenjati nužno je sačuvati ono najbolje od njega. Bruckner ne vidi toliko problem u „tržišnom gospodarstvu“ koliko u „tržišnom društvu“ u kojem je čovjek postao, kako Karl Polanyi ističe, „dodatkom ekonomskog sustava“. U stvari, moć kapitalizma jest u tome što se oslanja na čovjekove najniže nagone kako bi ih pretvorio u robu, kulturu, institucije. [11]

Čitav medijski-javni prostor podređen je tržištu. Mi se krećemo među reklamama i mainstream medij kao što je televizija tu je samo da bi stvorio dovoljno zanimljiv program između dviju reklama kako bi ove imale publiku, ističe Bruckner pozivajući se na riječi  Pieta Hiena. Tržište ulazi u naše živote ali ne bez našeg pristanka. Na svakome je od nas da odluči kako želi živjeti kao mali gospodar ili kao pjesnik, parazit ili prijatelj.[12]

Tumačeći stanje duha modernog čovjeka zaključuje kako je on u utrci za materijalnim negdje putem izgubio dušu, pa s primjesom humora započinje rečenicu o današnjem čovjeku s: jadno „ja[13] te poentira riječima: Treba li podsjećati na očitu činjenicu da je bogatstvo neke osobe bogatstvo njezinih odnosa s drugima, njezine sposobnosti da istka veze svake vrste žrtvom, žarom i uzajamnošću? Da je čovjek velik samo onoliko koliko se može nadmašiti u nečemu većem, u otkriću svijeta koji je zgusnutiji i trajniji od njegove puke subjektivnosti? [14] Veli, nadalje, kako je današnji čovjek rob, a da toga nije ni svjestan pa se pita je li Homo Consumans zadnji stadij Homo Sapiensa?[15]

Konzumerizam čovjeku pruža privid zadovoljstva, no on nas stalno iznevjerava, ono što ispunjava ne pripada kategoriji kupnje. Dok nam veliki proizvođači nude čak i osjećaje, šalju moralne poruke ili pričaju o slobodi u isto vrijeme ispod maske stoji puka želja za zaradom. Autor zaključuje osmo poglavlje riječima: „da“ kapitalizmu, ali u granicama.[16] Ovo stajalište potvrđuje u sljedećem poglavlju riječima citirajući Paula Valérya: Doskora će valjati izgraditi strogo izolirane samostane (…) U njima će se prezirati brzina, količina, učinak mase, iznenađenja, suprotnosti, novosti i lakovjernosti. Odlazit ćemo onamo u pojedine dane kako bismo kroz rešetke promatrali pokoji primjerak slobodnog čovjeka.[17]

Da, gotovo da je samo unutar „rešetki“ moguća sloboda od postojećeg sustava koji prožima sav naš svijet. Povećanje blagostanja ne jamči nam sreću, a novac nas oslobađa (…) svega osim sebe samoga. Dolazi trenutak kada se treba osloboditi osloboditelja[18]. Jer, kako veli autor, život nam se svodi na rad i odmor od rada. Rad nam postaje život, to je kao da je sat postao vrijeme (Péguy). [19] Kapital se jedino jednoga boji, onog sudbonosnog pitanja „čemu?“ Dakle, postoji potreba da se izmijeni sustav vrijednosti, pa se Dominique Meda zauzima za to da se u BDP uključe i društvena kohezija, razina nasilja, kvaliteta javnih službi, raspodjela dobara. Blagostanje je, ističe autor, bijeda kada se ne vodi uzvišenim idealima, kada nije reinvestirano u društvo i podijeljeno u korist najvećeg broja ljudi. [20]

U posljednjem desetom poglavlju Bruckner navodi kako je moderno obećanje da će s napretkom znanosti i ekonomije napredovati i čovještvo i moral ostalo neispunjeno. Ni napredak na mnogim područjima, ni pojava tehnologije i interneta kojem su neki davali spasonosne atribute nisu ispunili očekivanja.  Svi su toga svjesni i u društvu se jednostavno osjeća kolektivno nezadovoljstvo. Naša društva su bolesna i to većina prepoznaje, upravo to autor smatra velikim napretkom: to da smo svjesni problema i da se ne ustručavamo pokazati svoje rane, te se stalno šibati, jasnije kajati. Navedenu misao ističe riječima: Biti uljuđen jest znati da si barbarin, znati krhkost granice koje nas odvajaju od vlastitog rugla, kao i to da isti svijet može biti i sramotan i uzvišen.[21]

Nakon pregleda problema suvremenog društva i viđenja mogućih otpora spram istih Bruckner se ipak odlučuje na reformiranje iznutra. Sustav ne bi trebalo mijenjati nego izgrađivati u bolji i humaniji, s drugačijim prioritetima. Autor vidi mogući spas upravo u promijeni mentaliteta i našeg odnosa prema stvarima. On tvrdi da tržište treba podrediti nekom drugom poretku: vjerskom, političkom ili društvenom. Pritom smatra obaveznim sačuvati ono najbolje od njega. U društvu koje je doslovno bombardirano reklamama i promidžbenim porukama svih profila i sa svih strana, autor uviđa da je jako uzak prostor za kritičko razmišljanje. „Biti protiv“ kao da je sačuvano za umjetnike i marginalce.

Danas, s odmakom od gotovo 20 godina otkada je nastala ova knjiga, možemo vidjeti da se osvješćivanje ipak dogodilo, doduše ne potpuno, već djelomično. Ono, iako se čini da nije nimalo naštetilo sustavu koji i dalje funkcionira na istim principima, ipak ohrabruje i budi nadu. Ljudi postaju sve svjesniji nepravedne raspodjele bogatstva i sve su kritičniji prema pogodovanju politike krupnom kapitalu. U tom smislu možemo vidjeti i plodove te probuđene svijesti u obliku postojanja alternative postojećem sustavu i na političkoj sceni postoje (npr. u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, pa i u Hrvatskoj itd.)

Čini se da Bruckner u govoru o ulozi i značenju interneta u budućnosti nije bio uopće dalekovidan. Naime, prema njemu očekivati od interneta da isplete jednu veliku ljudsku obitelj - naivnost je slična sumanutosti [22]. Samo nekoliko godina kasnije rodila se jedna opće-svjetska internetska obitelj koja sada broji oko milijardu i pol ljudi. Naravno, govorimo o društvenoj mreži Facebook, a kasnije su nastale i druge društvene mreže.

Unatoč nadasve lucidnoj i sustavnoj kritici iznesenoj u ovom djelu ne možemo se oteti dojmu da je gotovo svaka kritička misao na neki način u knjizi ili opravdana ili pobijena nečim pozitivnim. Stoga ostajemo u nedoumici s obzirom na namjeru odnosno cilj koji je autor ovom knjigom želio postići. Tomu u prilog ide i jedna činjenica koja na  ironičan način ukazuje na taj paradoks. Naime, knjiga koja je trebala biti kritika postojećeg sustava dobila je nagradu francuskog Senata za najbolje djelo iz područja ekonomije 2000. godine. I samom autoru se, dakle, dogodilo ono što je drugima predbacivao kad je u knjizi, primjerice, ustvrdio kako kritika sustava nije ništa drugo nego suradnja.

Sam način pisanja autora iznimno mi se svidio no što se tiče šireg značenja bilo bi mi draže da se pojavio kao „buntovnik koji se izdiže iznad mase“, a ne da se je na takvoga samo pozvao, te da je ponudio nešto novo, inovativno, nešto što može mijenjati postojeće stanje. Mišljenja sam da otvaranje kršćanskoj duhovnosti, a autor i sam veli da tržište treba podrediti nekom drugom poretku, može donijeti tu nužnu promjenu, da se sustav kojem su na čelu materijalne vrijednosti reformira u sustav duhovnih i etičkih vrijednosti u kojem bi ljubav i milosrđe bile najvažnije stavke „BDP-a“, eto to bih volio jednom vidjeti, to očekujem.


Nikola Dominis


_______________________________________

[1] Pascal Bruckner, Bijeda blagostanja, Algoritam, Zagreb, 2004., str. 8.
[2] Isto, 22.
[3] Isto, 26.
[4] Isto, 29.
[5] Isto, 32.
[6] Usp. Isto, 75.
[7] Isto, 80.
[8] Isto, 88.
[9] Isto,  93.
[10] Isto, 99.
[11] Isto, 106.
[12] Isto, 110.
[13] Isto, 112.
[14] Isto, 112.
[15] Isto, 131.
[16] Isto, 133.
[17] Isto, 137.
[18] Isto, 141.
[19] Isto, 141.
[20] Usp. Isto. 145.
[21] Isto, 156.
[22] Isto, 152.

četvrtak, 29. ožujka 2018.

Vrtovi Jeruzalema



Vrtovi Jeruzalema pamte te radosne dane kad su malog Isusa donijeli u grad kako bi ga prikazali Bogu. Ulice Jeruzalema nose živo sjećanje kad je slavno ujahao na mladetu magaričinu, a narod je, zanesen, vikao „Hosana Sinu Davidovu“. Kovan u zvijezde, a znade što ga čeka. Vrtovi Jeruzalema još pamte kad su noge Gospodara svega stvorenoga hodale njima. Još nose sjećanje na drevna vremena kada je Bog čovjeku govorio licem u lice, sam Sin Božji govorio je ljudima. Pamte one dane kada je sam Kralj svijeta proglasio svoje Kraljevstvo i predao ga čovjeku.

O divnih li sjećanja, divne li povijesti i ljubavi Božje koja je poslala Glasnika Mira. Uistinu, „kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest mira (Rim 10, 15).“ Na tim obroncima svijetu je zasjalo Sunce, Svijetlo što prosvjetljuje sve narode, „narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu (Mt 4, 16).“


Sa tih obronaka starog grada Jeruzalema porodila se svijetu nada, ali ne bez tuge i mučeništva. No moralo se dogoditi da se ispune pisma. U vrtu je Maslinskom proveo posljednje sate krvavim znojem oblivene, na obronku zvanom Golgota je posljednji put naklonio glavu pred Gospodinom i ispustio duh. Ali na tom brdu poznatom po smrti pobijedio je Život. Smrt nije mogla pobijediti začetnika života. Božanska ljubav je nezadrživa snaga i sirota smrt je nemoćna pred njom. A ti čovječe, želiš li trpjeti za Gospodina, želiš li ponijeti breme patnje svojih bližnjih, ako prikažeš sve te patnje kao uzvišenu molitvu On će ti odvratiti s iznimnom ljubaznošću. Jer, ne zaboravi „njegov je jaram sladak i breme lako (Mt 11, 30)“ ponijevši ga neće ti izostati plaća. Vrtovi Jeruzalema pamte one drevne dane i bude nostalgiju za prvim vremenima, ali svako vrijeme može biti prvo za one koji u njemu žive.

fra N. Dominis

utorak, 27. ožujka 2018.

To staro pitanje: IMATI ILI BITI



U čemu je čovjekova sreća, filozofsko-teološki pogled.



„Imati“ ili „biti“? To je pitanje od davnina mučilo ljude. „Biti“ je već od samih početaka ljudske misli bilo u središtu, upravo to je prva filozofska tema: „Zašto nešto rađe jest, nego nije.“ Pitanje „imati“ dolazi nešto kasnije tako da u mnogim jezicima čak i ne postoji sama riječ „imati“ već se izricala posrednim oblikom „to je meni“. Razvitak riječi „imati“ povezan je s razvojem privatnog vlasništva (Erich Fromm). Izraz „biti“ može se razumjeti kao bivstvovanje i možemo ga promatrati kao izraz „bît“ koja kod složenih bića, reći će sveti Toma izražava i tvar i njenu odrednicu. Bivstvovanje je uvjet da bi uopće o tome mogli govoriti. Dok u užem smislu „bît“ ne može opstojati bez neke tvari, pitanje je čemu dati prednost, bîti ili tvari. Kada tvar postaje jedina bît, tada čovjekov život postaje sitna stvar. To je život bez viših ideala. Gubi se „herojska dimenzija spram života. Ljudi više nemaju osjećaj za višu svrhu, za ono za što vrijedi žrtvovati svoj život. U prošlom je stoljeću slično govorio Alexis de Tocqueville, govoreći o „petits et vulgaires plaisiris“ („sitnim i svagdašnjim zadovoljstvima“) kojima teže ljudi demokratskog doba. Drukčije rečeno patimo od nedostatka strasti. (Charles Taylor, Etika autentičnosti)“ To se dogodilo kada smo se usredotočili na sebe. Kada su individualizam, osobni uspjeh i bogatstvo postali viši ideal od duhovnog dobra i dobra zajednice. Za izraz „imati“ Erich Fromm će reći da je to „varljivo jednostavna riječ. Svaki čovjek nešto ima, tijelo, odjeću, stan…“ Jednostavno imati je u prirodi čovjeka, ali imati samo materijalno bogatstvo, a ne imati duha osiromašenje je čovjeka. No može se imati i istinski vrijedne stvari, mudrost, plemenitost, milosrdnost i druge odlike duha, pa se za dobrog čovjeka kaže da „ima dušu“, a to je, svi će priznati, hvale vrijedno i poželjno.

Ljudi su se nekad doživljavali dijelom jednog višeg poretka dok se danas vide više kao jedinke s izraženom željom za natjecanjem i to najčešće u zgrtanju materijalnih dobara. Natjecanje samo po sebi i nije loša stvar ako se natječete, na primjer, u dobru ili u nečem drugom plemenitom. Ali kada natjecanje za banalnim stvarima postane smisao najuzvišenije vrijednosti – života – onda moramo uvidjeti da nešto s tim općim razmišljanjem našeg društva nije u redu. Toma će reći da se novcu pokoravaju svi tjelesni ljudi, ali mudrost života ne treba tražiti od njih, već od mudraca. Sad je više pitanje tko su mudraci, kome vjerovati ali još veće je pitanje kako uopće zainteresirati modernog čovjeka, otupjelog od mnoštva, često nekorisnih, informacija koje mu se svakodnevno nameću. Kako ga oduševiti da čezne za nečim višim, kako probuditi u čovjeku onu zaspalu strast za idealima, za mudrošću, a onda i za životom koji se po tim idealima i po toj mudrosti ravna?


Mnogi očekuju da će im s bogatstvom doći i sreća, o kako se grdno varaju. Neki su svjesni toga, „no usprkos tomu – reći će Schopenhauer – ljudi se tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ono potrebno za život jeste neophodno, ali nije vrijedno potrošiti život na stvar daleko nižu od same vrijednosti života shvaćenog kao vremena koje posjedujemo od rođenja do smrti.


„Moderni potrošači mogu se poistovjetiti sa formulom: jesam = ono što imam i ono što trošim. (Erich Fromm)“ A kako bi im se mudri Sokrat nasmijao i onom simpatičnom ironijom izrekao: „Čega sve ima što mi je nepotrebno“. A jedan drugi drevni mudrac rekao bi: „Kada stvari izgledaju previše privlačne, ogoli ih, licem u lice vidi koliko su malo vrijedne, istrgni ih iz tih priča koje ti pričaju o njima… (Marko Aurelije)“ Dobra reklama ne znači da je taj predmet neophodan, no ipak, danas sve funkcionira na taj način. Zašto smo kritični prema mnogočemu, a padamo na banalne ali zamamne priče? Kao da uživamo u obmanama, nije važno što me lažu, važno je da se bar na trenutak osjetim sretnim, da doživim trenutak euforije dok kupujem najnoviji proizvod koji će mi kroz koji dan postati isto onoliko običan koliko i onaj stariji model prije njega.


Naravno, moramo zaključiti da nije stvar u tome da ne bi smjeli kupovati, već da postanemo svjesni vrijednosti samog života nad stvarima. Čovjek može živjeti bez suvišnih stvari, ali stvari gube smisao bez čovjeka. Tj. stvari će vrijediti onoliko koliku im mi važnost predamo. Objektivno gledano, sve što nije neophodno ima samo fiktivnu vrijednost, netko je odlučio da će nešto koštati toliko i toliko, vlasnik dućana ili tržište ili potražnja. Ali da za taj predmet nitko ne mari bilo bi svejedno da li je cijena deset puta viša ili manja, taj predmet objektivno ne bi vrijedio ništa. Za nekoga tko gleda na svijet duhovnim očima, neki nepotreban u tuđim očima iznimno vrijedan predmet, ne predstavlja nikakvu vrijednost. To je stara priča o zlatu, slami i magarcu, ali neka sitnica, pjev ptice u proljetno jutro, ili neko dobro učinjeno bližnjemu može proizvesti u njemu takav zanos i radost koja je spremna ostati zapamćena zauvijek, ona nije materija i stoga ne može nestati. Zapravo, „moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi. (Erich Fromm)“ To je plitak odnos prema životu prouzročen nedovoljnim promišljanjem velikog broja ljudi i potaknut manipulacijom onih koji teže izvući korist. U nedostatku dubljih promišljanja, ideja i ideala, površne ideje postaju općeprihvaćene i uz to mogu se dobro naplatiti.
Iz svega iznesenog moglo bi se zaključiti da je zlo u samom posjedovanju što nije točno, posjedovanje s ispravnim odnosom je pozitivno. Dakle, nije svo zlo u „imati“, ali jeste u „imati“ koje je samo sebi cilj. Još je veće zlo u „imati“, a ne dati. Na takav način „imati“ postaje težak teret. Cilj čovjeka po pitanju „imati“ ne bi trebao biti „imati što više“ već okrenut k zajednici on bi trebao težiti „za svakoga imati“ tj. da svi „imaju“ bar ono dostatno.


Ali u čemu je, dakle, bit čovjeka i u čemu je sreća? Ako to nije „imati“ onda je zasigurno „biti“. Mnogo je teorija o sreći i mnogo savjetnika. Ali jedno mogu reći, sreća na zemlji je u putovanju k cilju. Dakle, veli sveti Toma Akvinski, cilj mora biti stalan, a stalnost na zemlji nije moguća. Dođeš li do jednog cilja, već se rodilo stotinu drugih, ili bar jedna nova poteškoća. Zato ne postoji savršena sreća na zemlji i mora biti nešto nakon ili bolje reći iznad ovog života gdje bi stalnost sreće bila moguća. „Prema tome, konačna čovjekova sreća – reći će Toma – bit će u spoznaji Boga što je ljudska pamet ima poslije ovog života…“ To jest konačna čovjekova sreća je vječno „biti“ s Gospodinom.


Završiti ću svojevrsnom preuranjenom oporukom velikog ruskog književnika Lava Nikolajeviča Tolstoja napisanoj u Jasnoj Poljani, 21. kolovoza 1908:„Mila braćo! Radi vašeg dobra učinite ovo: posumnjajte u taj vanjski život, koji vam se čini toliko važnim, u život kojim živite; shvatite da — i ne spominjući osobne obmane – slavu, bogatstvo itd. – sve te izmišljene uredbe društvenog života milijuna i milijuna ljudi, sve su to – ništavne, jadne trice u usporedbi s dušom, koju spoznajete u sebi u onom kratkom trenutku života između rođenja i smrti, i koja vam, neumorno, postavlja svoje zahtjeve. Živite samo za nju, s njome, s ljubavlju na koju vas ona poziva — i sva dobra vratit će vam se nebrojeno puta umnožena.“


Zato…, daj nam…, daj nam tako „biti“, jer sve ćemo ostalo ostaviti ovdje.


Fra Nikola Dominis

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...