Vrtovi Jeruzalema

Vrtovi Jeruzalema pamte te radosne dane kad su malog Isusa donijeli u grad kako bi ga prikazali Bogu. Ulice Jeruzalema nose živo sjećanje kad je slavno ujahao na mladetu magaričinu, a narod je, zanesen, vikao „Hosana Sinu Davidovu“. Kovan u zvijezde, a znade što ga čeka. Vrtovi Jeruzalema još pamte kad su noge Gospodara svega stvorenoga hodale njima. Još nose sjećanje na drevna vremena kada je Bog čovjeku govorio licem u lice, sam Sin Božji govorio je ljudima. Pamte one dane kada je sam Kralj svijeta proglasio svoje Kraljevstvo i predao ga čovjeku.

O divnih li sjećanja, divne li povijesti i ljubavi Božje koja je poslala Glasnika Mira. Uistinu, „kako li su ljupke noge onih koji donose blagovijest mira (Rim 10, 15).“ Na tim obroncima svijetu je zasjalo Sunce, Svijetlo što prosvjetljuje sve narode, „narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu (Mt 4, 16).“

Sa tih obronaka starog grada Jeruzalema porodila se svijetu nada, ali ne bez tuge i mučeništva. No moralo se dogoditi da se ispune pisma. U vrtu je Maslinskom proveo posljednje sate krvavim znojem oblivene, na obronku zvanom Golgota je posljednji put naklonio glavu pred Gospodinom i ispustio duh. Ali na tom brdu poznatom po smrti pobijedio je Život. Smrt nije mogla pobijediti začetnika života. Božanska ljubav je nezadrživa snaga i sirota smrt je nemoćna pred njom. A ti čovječe, želiš li trpjeti za Gospodina, želiš li ponijeti breme patnje svojih bližnjih, ako prikažeš sve te patnje kao uzvišenu molitvu On će ti odvratiti s iznimnom ljubaznošću. Jer, ne zaboravi „njegov je jaram sladak i breme lako (Mt 11, 30)“ ponijevši ga neće ti izostati plaća. Vrtovi Jeruzalema pamte one drevne dane i bude nostalgiju za prvim vremenima, ali svako vrijeme može biti prvo za one koji u njemu žive.

fra N. Dominis