Ah...
Jednom možda zaboravim sve, govorio je grešnik. Jednom, možda, sjenke prošlosti
rasprši neko užareno sunce. Kako bih volio jednom se naći, negdje..., negdje daleko
poput usamljene zvijezde u galaktičkoj noći. Ništavilom okupana, prozirnošću
obojana noć, povjetarac s nekih drugih svjetova i ja sam, prazan..., sa svojim
zaboravom. Kako bih volio stići tako daleko da zaboravim..., sve..., da
jednostavno sve ostavim iza sebe i ono najbitnije da ne osjećam tu bijednu,
tešku krivnju. A onda..., usred mojih galaktičkih snova o krivnji, grijehu i
padovima, shvatio sam: Budu li vam grijesi kao zvijezde moćne nestati će, ni
prašine neće od njih ostati. Budu li vas vaše krivnje pritiskale poput crnih
rupa, rasprsnut će se u ništavilo. Jer grijeh je davno pobijeđen. Naše je samo
priznati slabosti i ne bježati više, završi mudrac.
N. Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar