Galaktički oprost

Ah... Jednom možda zaboravim sve, govorio je grešnik. Jednom, možda, sjenke prošlosti rasprši neko užareno sunce. Kako bih volio jednom se naći, negdje..., negdje daleko poput usamljene zvijezde u galaktičkoj noći. Ništavilom okupana, prozirnošću obojana noć, povjetarac s nekih drugih svjetova i ja sam, prazan..., sa svojim zaboravom. Kako bih volio stići tako daleko da zaboravim..., sve..., da jednostavno sve ostavim iza sebe i ono najbitnije da ne osjećam tu bijednu, tešku krivnju. A onda..., usred mojih galaktičkih snova o krivnji, grijehu i padovima, shvatio sam: Budu li vam grijesi kao zvijezde moćne nestati će, ni prašine neće od njih ostati. Budu li vas vaše krivnje pritiskale poput crnih rupa, rasprsnut će se u ništavilo. Jer grijeh je davno pobijeđen. Naše je samo priznati slabosti i ne bježati više, završi mudrac.


N. Dominis

Nema komentara:

Objavi komentar