ponedjeljak, 12. srpnja 2021.

ESEJ _ CIVILIZACIJA BANALNOSTI



Čovjek modernog doba govorit će o poznatim pjevačicama danima i bombardiran uvijek sličnim vijestima zaboravit će na ono vrijedno. Arhitekti iz sjene uživaju gledajući svijet u kojem nikome nije stalo, u kojem su banalnosti najčitanije teme. Oni su stvorili svijet u kojem su važna pitanja zataškana, a nevažna svima dostupna.

Nazivamo se humanima, a ne izdvajamo ni novčić za siromahe. Nazivamo se kulturnima pa u kazalištima često gledamo groteskne i nemoralne predstave. Poeziju dijelimo na duhovnu i onu svjetovnu u kojoj se smije psovati, duhovna naravno ne nalazi svoje mjesto u suvremenim časopisima i na poetskim portalima. Nazivamo se prosvijetljenima ali nam smetaju križevi, prikazi jedine istinske ljubavi, u učionicama. Govorimo da ljubimo ali se brzo rastajemo jer to je samo isprazan i prolazan osjećaj, daleko, daleko od ljubavi koja se žrtvuje. Sve pospremamo u memorije telefona i sve to brzo zaboravljamo. Ničeg se više istinski ne sjećamo, živimo za trenutak.

Arhitekti grade na četiri stupa: novac, seks, nasilje i uživanje, i dobro im ide. A oni „tupavci“ koji nešto misle bivaju na marginama. Odbačeni jer idu kontra struje. Banalnost je okupirala sve glavne pozornice, vama preostaje na rubovima grada, na nekoj raskrsnici propovijedati uništenje i skoru propast. Nemojte se bojati podignuti glas, reći istinu i izložiti se. Ta proroci su uvijek bili u pravu. Dok ih je mainstream mišljenje smatralo budalama. Tesarov sin je umro kako bi kroz sva stoljeća ostavio snažno svjedočanstvo koje svoju snagu crpi upravo iz muke i smrti kroz koju će svatko proći. Židovima sablazan, poganima ludost... Oni su htjeli živjeti bez boli, htjeli su da ih Bog od nje oslobodi. Ali upravo zato nam je njegova priča tako bliska jer je to i naša priča. A oni tvrde da Križ vrijeđa, on može vrijeđati samo one koji ne shvaćaju što znači istinski ljubiti, što znači umrijeti za osobu koja te i nakon toga prezire, kako su to samo znalački umotali u fini celofan kršenja pluralizma i sekularizma. Kao da bi micanje križa bilo nešto dobro.

Izbacite vjeru iz društvenog života i dobiti ćete mnoštvo sitnih stvarčica koje ne služe ničemu. Banalnost nad banalnošću. Istinska ljubav, pa čak i ona obiteljska, prema djeci i bračnom partneru, ne može biti potpuna bez razumijevanja vjere. Svaki teški trenutak može biti razlog za rastavu ali ukoliko se gleda očima vjere to može biti trenutak još većeg zbližavanja. U vjeri je sačuvano sve ono što daje smisao ljudskom životu. Vjera nas potiče da mislimo o bitnom. Drugo su samo prolazne, sitne trice, mogu čak reći banalne vrijednosti. I premda poneki uspiju osmisliti život izvan vjere, obitelj, neki profesionalni sport, karijera. Na karaju ipak shvate da su to manje vrijedne stvari i tako se mnogi na kraju života ipak vraćaju vjeri i pitaju se na što su to potratili dragocjeno vrijeme. To je velika šteta, jer svi istinski vjernici imaju smisao života svega života. Smisao vodi ka zadovoljstvu i sigurnosti da činimo pravu stvar. Smisao znači da ćeš sve preživjeti jer znaš zašto živiš. Banalnosti ne mogu utažiti žeđ za smislom. 

Tek kada odbaciš banalnosti iz svog života ili ih smjestiš na ono mjesto koje im pripada uvidjet ćeš kako velikih stvari ima u životu. Život ti je dan da ga živiš iz dana u dan, a ne da ga potratiš na nešto bezvrijedno i banalno. Slobodno sanjaj velike snove i idi putem koji su zacrtali uzori civilizacije. Nemoj trošiti dane jer svaki je odbrojen, dragocjen. A onda, kad po posljednji put ugledaš sunčano jutro moći ćeš reći: Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti...

N. Dominis

Nema komentara:

Objavi komentar

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...