Sanjaš ona vremena, treperi ona ista slutnja,
da će naši dani opet postati oni,
na crkvi već odavno novo zvono zvoni,
a mi..., mi smo samo malo ozbiljnije budale,
što sanjaju iste snove ali ne više nikad onako male,
iste snove pune najuzvišenijih bića,
što vode nas dalje od zemaljskih krvoprolića,
što sanjaju zemlju bez ratova,
zemlju bez srušenih gradova,
zemlju u snove zavijenu,
kao beba, nevina, u krevetić povijenu,
i hodamo ulicom slobode,
surovo vrijeme, neke zapade bez hrane i vode,
hodamo i mislimo da smo na vrhu,
a zaboravljamo najbitnije, životnu svrhu,
i sve sanjamo, sanjamo i hodamo dalje,
dok nas stvarnost vuče u krvoločne ralje,
i svijet sve gleda kako da nam se osveti,
a mi hodamo..., hodamo nevini, naivni i sveti.
By Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar