Ateizam shvaćamo kao nazor koji niječe svaku vrstu svetog,
apsolutnoga ili božanskog (ukratko: Boga) koji ne bi bio čovjek ili empirijski
dokaziv.
Ateizam je postkršćanski fenomen.
Premda se korijeni modernog ateizma naziru već u kasnom Srednjem
vijeku. Tada se čovjek počinje buniti protiv Boga koji bi potiskivao i
uništavao ljudsku slobodu i koji bi mogao naložiti nepravdu i zlo i ipak ostati
pravedan.
Svijet sve više postaje predmetom znanstvenog istraživanja i
tehničkog mijenjanja, a sve manje stvorenje Božje.
Javlja se ideja autonomije i svijeta i čovjeka koji svoj
najaktualniji izraz pronalazi u Descartesovoj filozofiji subjektiviteta (ego
cogitans, cogito ergo sum – ja mislim, mislim dakle jesam). Tu se razvija
poseban pristup cjelini zbilje. Ljudska misao pokazuje u Descartesa svoju moć
tako da dokazuje postojanje Boga kršćanske objave. Bog se pokazuje momentom
čovjekovog samoostvarenja.
No od tog mišljenja mali je korak do: Ako je ljudska misao
Boga postavila, ona ga može i skinuti. Ruku pod ruku s tim, a i kao posljedica
religijskih ratova u srednjem vijeku dolazi se do ideje da je religiji temelj
razum, tako ona postaje privatnom stvari čovjekove nutrine kao „odgojitelj“ onog
dijela društva gdje svjetlo razuma i naravne religije prosvjetiteljstva još
nije prodrlo. U prvi plan izbija svijet bez Boga i Bog bez svijeta.
Posljedica toga su ateizam i nihilizam.
Nastaju dva pravca: ateizam u ime autonomije svijeta i prirode
te ateizam u ime autonomije čovjeka. Uz to ide ravnodušnost prema religioznom i
onim posljednjim pitanjima egzistencije.
Čini se da je najbolji opis tog stanja dao Nietzsche
opisujući „posljednjeg čovjeka“ koji pred tim pitanjima samo trepće očima:
„Evo! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka! Što je ljubav? Što
je stvaranje? Što je zvijezda? – tako pita posljednji čovjek i trepće očima. Zemlja
će zatim postati mala, i po njoj će skakutati posljednji čovjek, koji sve čini
malenim. Njegov je rod neistrebljiv kao i rod kukaca; posljednji čovjek živi
najduže... Napustili su krajeve gdje je bilo teško živjeti: jer potrebna je
toplina. Ljube još susjeda i trljaju se o njega: jer potrebna je toplina... -
Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A najposlije mnogo
otrova, kako bi umiranje bilo lako... - Nema pastira, postoji jedno stado! Svatko
hoće isto, svi su jednaki: tko osjeća drugačije, odlazi dobrovoljno u ludnicu. -
'Nekada se varao cijeli svijet' — kažu najosjetljiviji i trepću očima. —
Postaje se lukav i zna se sve što se dogodilo: tako se mogu svemu narugati do
mile volje. Još se prepiru, ali se uskoro i mire - inače bi se pokvario
želudac. — Postoje još mala zadovoljstva za dan i mala zadovoljstva za noć: no
poštuje se zdravlje. — 'Pronašli smo sreću' - kažu posljednji ljudi i trepću
očima« (usp. Nietzsche). - Unatoč svim humanističkim impulsima novovjekog ateizma
čini se da smrt Boga u konačnici ipak vodi prema smrti čovjeka, a Bog opstaje
unatoč svim proglašenjima njegove smrti.
Nastavit će se...
LITERATURA:
Stjepan Kušar, Bog kršćanske objave, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2001.
Nema komentara:
Objavi komentar