„Starozavjetna vjera u vječni život
dozrijevala je na dugačkom povijesnom putu. Plod je tog dozrijevanja istina
koja glasi: Biti s Bogom jednako je
živjeti. Novi je zavjet prihvatio tu istinu i obogatio je vjerom u Kristovo
uskrsnuće. Ona od sada glasi: Biti s
Kristom jednako je živjeti. Tko je s
Kristom, taj vječno živi. Novi zavjet obuhvaća jednim pogledom vječni život
koji u Kristu već posjedujemo i njegov konačni procvat u uskrsnuću. Sve
sažimlje jedna istina: Krist je život. Pojedinosti
tog života nisu važne. Novi zavjet ne postavlja antropološka pitanja o
prekogrobnom životu. Ne zanima ga u kakvom se stanju nalaze oni koji su umrli,
da li u tijelu ili izvan tijela. On naviješta vječni život jednom riječju Uskrsnuće. Uskrsnuće je biblijska
formula za vječni život.“
Eshatološki credo Novog zavjeta uključuje tri istine:
- Novi život u Kristu počinje već sada. „Tko vjeruje ima život vječni“ (Iv 6, 47).
- Taj se život ne prekida tjelesnom
smrću: „Tko god živi i vjeruje u mene neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 26).
- Cilj je tog života preobražaj čitava
čovjeka u uskrsnuću mrtvih: »...i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan« (v. Iv
6, 54; usp. Iv 5, 25. 28-29).
Da progovorimo još o uskrsnuću. Fabrice
Hadjadj u svojoj knjizi Uskrsnuće upute
za uporabu će reći: „Olako se optužuje srednji vijek, ali tako se tješi
zbog promašaja našeg medijskog doba. Srednjovjekovni čovjek bio je puno
pozitivniji nego što je to građanin multuimedija. On je gradio kuće, šivao
odjeću, obrađivao zemlju, u njoj često sahranjivao i vlastitu djecu, često
susretao gubave, pleso zajedno sa cijelim mjestom oko velikog ognja na Ivanje,
skidao kapu pred likom Djevice, klao prase, naoružavao se kosom ili vilama da
dočeka pobirača nameta. Pomalo sirovi tip za kojeg nitko nije mario.
Možda je bio u zabludi kad je vjerovao
da je Zemlja ploča, ali joj je bio zaista blizu, krčio ju je, prekopavao,
rahlio i branio, zasijavao, a mi je vidimo kao okrugli plavi planet, kao
imaginarno tijelo kakvo gleda astronaut lebdeći usred ničega, gdje žito niti
niče niti zri, nego ga on uzima izravno kao ekstra-mekane kriške iz plastične
ambalaže koju je ponio sa sobom. Onaj je možda bio u zabludi kada je mislio da
se Sunce okreće oko te zemaljske ploče, ali mu je ono bilo živa mjera njegovih
ura, duljih ljeti, kraćih zimi, a svjestan je bio i blagodati kiše dok je za
nas, turiste, kiša samo ružno vrijeme, a naši sati, koji se svode na satnice,
mjere se digitalnim tajmerom.
Dakle, posve naravno, događaj nekog
Uskrsloga teško je progutati onomu koji je naviknut na avatare, online profile,
3D objekte koji nisu rođeni, ni mrtvi, ni živi. Ali nekome tamo praktičnu i na
manualni rad viklu čovi, nekom seljaku, mlinaru, štavilcu kože, nema sumnje,
bilo je također nevjerojatno i teško razumjeti riječi: ˝Ako pšenično zrno, pavši
u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod˝ (Iv 12, 24), no
bilo mu je to, ipak, nekako jednostavno, istinito kao proljeće, kao obnova
zelenila, kao pojava zlata žitnog klasja…“[1]
Koliko je lakše jednostavnima i
malenima povjerovati u eshatološke istine nego li čovjeku prosvjetiteljstva
koji se nada sve odgovore dobiti od razuma.
Pokušaj odgovora na pitanje
međurazdoblja:
Katolička teologija koja se oblikovala
u srednjem vijeku, a glavni joj je predstavnik sveti Toma Akvinski, odgovara na
to pitanje ovako: Čovjekova je duša besmrtna, ona je nosilac života, ona ne
umire s tijelom, nije o njemu ovisna ali
je prema njemu usmjerena. Iza tjelesne smrti ona čezne za ponovnim sjedinjenjem
s tijelom u uskrsnuću mrtvih. (…) Protiv njega digao se najprije Luther
nazivajući ga otuđenjem vjere u pravcu filozofije. On tvrdi da čitav čovjek
mora živjeti, ne tek duša, pa se žestoko protivio razlici između duše i tijela.
Neki novi katolički i protestantski
teolozi obnavljaju Lutherov prigovor. Protive se nauku o besmrtnosti duše, a
razlikovanje duše od tijela smatraju platonskim dualizmom. Prema Svetom pismu,
vele oni, umire čitav čovjek. Besmrtnost duše nepoznata je Bibliji. Pridružuju
im se i moderni antropolozi koji tvrde da je čovjek cjelina u kojoj nema mjesta
razlici između duše i tijela. Pojam uskrsnuća za prirodne znanosti još je
neprihvatljiviji nego pojam duše i tijela jer za njega nema podloge u ovozemnom
iskustvu ni mogućnosti provjere eksperimentom.
Hoće li Bog uskrisiti onoga koji je već
umro ili će ni iz čega stvoriti drugoga?
Neki katolički teolozi na to pitanje
odgovaraju da se uskrsnuće tijela događa u času njegove smrti, a ne tek na
sudnji dan. Glavni nedostatak ovih hipoteza je što niječu tjelesnu i
eklezijalnu dimenziju uskrsnuća. Sveto pismo govori izričito o tome da će
uskrsnuće u posljednji dan biti zajednički događaj svih spašenih i to događaj u
tijelu. To je srž novozavjetne kerigme uskrsnuća.
Pojam besmrtne duše nije, naime,
sadržaj vjere, njegov filozofski i logički okvir. Treba ga stoga brižno
razlikovati od same vjere u vječni život kojemu on služi kao okvir.
Novi zavjet i pitanje međurazdoblja:
Prema Novom zavjetu, nema govora o
prekidu života između smrti i uskrsnuća. Paralelni izvanbiblijski tekstovi
potvrđuju to uvjerenje. Isus i apostoli kreću se u okviru židovskog teološkog
shvaćanja. Novi će zavjet tom shvaćanju dati kristološku dimenziju.
Knjiga Etiopski Henoh (150 g. prije
Krista) opisuje mjesto u kojem se nalaze duše pokojnika. Naziva ga šeol. Duše u
njemu žive kao sjene. Mrtvi čekaju posljednji sud negdje na zapadu „u carstvu
izlazećeg sunca“. Pravednici su odijeljeni od grešnika. Grešnici čekaju u
mraku, pravednici u svjetlu. Posebno mjesto zauzimaju mučenici. Sakupljeni su
oko izvora vode života. Stara Crkva preuzela je ove židovske predodžbe i
uvrstila ih u tekst rimskog kanona.
Svježa voda,
svjetlost i mir tri
su uvjeta zdravog života. U tim se uvjetima prema Henohu nalaze duše pokojnih
pravednika.
Isus veli: »Ja sam uskrsnuće i život«
(Iv 11, 25). Svi koji s uz mene, sa mnom, u meni, oni su već uskrsnuli, oni
žive Riječ „uz Isusova prsa“ bolje nego predodžba o Abrahamovu krilu tumači
problem međurazdoblja. Abraham umro pa je „njegovo krilo“ samo simbol mira i
skrovitosti. Isus je živ i zato žive svi koji su s njime sjedinjeni. Ovo, dakako,
nije antropološki odgovor, nego svjetlo koje će Crkvi pomoći da pronađe i
antropološke odgovore. Svijest o vječnom životu i o zajedništvu s Kristom
toliko je jaka, da antropološko pitanje može slobodno nekoliko stoljeća čekati
na rješenje. Ništa drugo nije važno dok znamo da su naši pokojni u Kristu, a to
znači u životu.
Zajedništvo s Kristom nakon smrti
kršćanski je opis međurazdoblja. Krist je sve ono na što su ljudska nadanja
usmjerena. On je svjetlo, svježa voda, raj, mir…
Pavlova je osnovna misao, uvijek ista,
a ona glasi: život s Kristom traje bez prekida. U poslanici Solunjanima on
razlaže teologiju budućeg uskrsnuća, u poslanici Filipljanima misli na svoju
vlastitu sudbinu. U smrtnoj je opasnosti pa se pita što će biti s njime nakon
smrti. Zaključak je u oba slučaja isti: Krist je jamstvo života onima koji mu
pripadaju. To je jedino što Pavla zanima pa on ne traži i ne daje antropološke
informacije o načinu međurazdoblja.
Izraz „mrtvi u Kristu“ u Pavlovoj poslanici
Solunjanima (4, 16) i izraz „želja mi je otići i biti s Kristom“ u poslanici
Filipljanima (1, 23) kršćanska je definicija međurazdoblja. Po Pavlu granica
između života i smrti je granica između „živjeti s njime“ i „biti rastavljen od
njega“, od Krista.
Pavao želi samo jedno: „biti s
Gospodinom“. Ipak se samo oko toga trudi da mu omili i da služi Crkvi. Spreman
je ostati u tijelu jer je to za nju potrebnije. Kako vidimo, Pavao ni u svojim
ranijim ni u kasnijim spisima ne traži odgovor na antropološka pitanja, nego
neprestano ponavlja: Krist je život sada i u svakom budućem tada. Sve je ostalo
nezanimljivo. U antropološkim pitanjima on jednostavno preuzima predodžbe koje
su kod Židova bile raširene, te im daje kristološku jezgru i podlogu.
I završiti ću:
„Kad bi se Isus pojavio, pa i usred
vaše sobe, ali kad to objavljivanje ne biste vidjeli kroz pokaznicu objavljene
Riječi počev od Mojsija, Proroka, Psalama, bili biste nesposobni da mu pojmite
značenje. Držali biste ga Zeusom, Mary Poppins ili trgovačkim putnikom, no ne
Mesijom.“[2]
Isus je već hodao među nama, možda baš
našim ulicama, našim parkovima ili možda je bio baš u vašem domu. Samo naše
antene ne primaju njegov signal i kad nam je bio najbliže tada bi često
okrenuli program, promijenili igricu ili smanjili ton. A za one koji pronađu
taj iskonski, vječni signal sadašnjost se prelijeva u vječnost i takav na koncu
iz „smrti prelazi u život“ s Kristom, sve do posljednjeg dana kada će se svi
koji su živjeli s Bogom ponovno uzdići u život i dušom i tijelom. Kako će se to
zbiti, pa Bogu je sve moguće.
LITERATURA:
Alfred Schneider, Eshatologija,
Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2010.
Fabrice
Hadjadj, Uskrsnuće upute za uporabu, Verbum, Split, 2017.
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar