PJESMA NAD PJESMAMA

»Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,

jer evo, zima je već minula,

kiša je prošla i nestala.

Cvijeće se po zemlji ukazuje,

vrijeme pjevanja dođe

i glas se grličin čuje

u našem kraju.

Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.

Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi.

Golubice moja, u špiljama kamenim,

u skrovištima vrletnim,

daj da ti vidim lice

i da ti čujem glas,

jer glas je tvoj ugodan

i lice je tvoje krasno.« (Pj 2, 10-14)

Kako si lijepa, prijateljice moja,

kako si lijepa! Imaš oči kao golubica

(kad gledaš) ispod koprene.

Kosa ti je kao stado koza

što izađoše na brdo Gilead.

Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih

kad s kupanja dolaze:

idu dvije i dvije kao blizanke

i nijedna nije osamljena.

Usne su tvoje kao trake od grimiza

i riječi su tvoje dražesne,

kao kriške mogranja tvoji su obrazi

pod koprenom tvojom.

Vrat ti je kao kula Davidova,

za obranu sagrađena:

tisuću štitova visi na njoj,

sve oklopi junački.

Tvoje su dvije dojke

kao dva laneta, blizanca košutina,

što pasu među ljiljanima.

Prije nego dan izdahne

i sjene se spuste,

poći ću na brdo smirne,

na brežuljak tamjana.

Sva si lijepa, prijateljice moja,

i nema mane na tebi. (Pj 4, 1-7)

Tko je ova koja dolazi

kao što zora sviće,

lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce,

strašna kao vojska pod zastavama?

Siđoh kroz nasade oraha

da vidim mladice u dolinama,

da pogledam pupaju li vinogradi,

cvatu li mogranji.

Ne znam kako,

tek želja moja pope me

na kola naroda mog kneževskog. (Pj 6, 10-12)

Kako su krasni koraci tvoji u sandalama,

kćeri kneževska!

Pregibi su bokova tvojih kao grivne

stvorene rukom umjetnika.

Pupak ti je kao okrugla čaša

koja nikad nije bez pića.

Trbuh ti je kao stog pšenice

ograđen ljiljanima.

Dvije su dojke tvoje

dva laneta, blizanca košutina.

Vrat je tvoj kao kula bjelokosna.

Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu

kod vrata batrabimskih.

Nos ti je kao kula libanska

što gleda prema Damasku.

Glava je tvoja kao brdo Karmel,

a kosa na glavi kao purpur

i kralj se zapleo u njene pletenice.

Kako si lijepa i kako si ljupka,

o najdraža, među milinama!

Stas je tvoj kao palma,

grudi su tvoje grozdovi.

Rekoh: popet ću se na palmu

da dohvatim vrške njezine,

a grudi će tvoje biti

kao grozdovi na lozi,

miris daha tvoga kao jabuke.

Usta su tvoja kao najbolje vino.

Koje odlazi ravno dragome mome

kao što teče na usnama usnulih.

Ja pripadam dragome svome

i on je željan mene.

Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja,

noćivat ćemo u selima.

Jutrom ćemo ići u vinograde

da vidimo pupa li loza,

zameće li se grožđe,

jesu li procvali mogranji.

Tamo ću ti dati ljubav svoju.

Mandragore šire miris,

u našim kućama ima svakog voća,

novoga i starog,

za te sam ga čuvala, o najdraži moj! (Pj 7, 2-14)

Tko je ta što dolazi iz pustinje,

naslonjena na dragoga svoga?

Probudio sam te pod jabukom

gdje te mati rodila,

gdje te na svijet dala

roditeljka tvoja.

Stavi me kao znak na srce,

kao pečat na ruku svoju,

jer ljubav je jaka kao smrt,

a ljubomora tvrda kao grob.

Žar je njezin žar vatre

i plamena Jahvina.

Mnoge vode ne mogu

ugasiti ljubav

niti je rijeke potopiti.

Da netko daje za ljubav

sve što u kući ima,

taj bi navukao prezir na sebe. (Pj 8, 5-7)

 

Biblija: Pjesma nad Pjesmama

Photo: Nikoletta Mouzaki