Isus je poznat po svojim odrješitim izjavama kada je u pitanju kraljevstvo Božje, no također kada su u pitanju zle sile kojima upravlja Sotona i šalje ih na ljude da postanu njegovi sluge. Modernizam 21. st. nažalost u prilog ide zlim silama na nesvjesnoj razini.
Ovdje imamo pojavu dvostrukog problema jer kada bi čovjek postao svjestan opasnosti i djelovanja Sotone u sadašnjem svijetu i vremenu u kojem se nalazi bio bi već na pola puta da se istog oslobodi, međutim čovjek se ne može željeti osloboditi nečega što ne poznaje i što kao takvo ne smatra nepoželjnim već štoviše, poželjnim u tolikoj mjeri da ukoliko ne slijedi modernističke krugove svjetovnih ograničenih razmišljanja ne može ni na koji način utjecati da poboljša stanje svojeg duhovnog života. Gledano još grublje, čovjek 21.st. na duhovni život ne gleda kao na zbilju već kao iluziju života koju živi fizičkom pojavom u crkvi. Ovdje je naglasak na fizičku pojavu jer je rijetko tko spreman moliti Gospodina da mu dadne svoju prisutnost kao osobe u crkvi kao i izvan iste. Čovjek luta čak i ako se fizički nalazi u crkvi i često je puta sve važnije osim same euharistije na oltaru. Pomalo je apsurdno na Boga gledati kroz prizmu prošlih zbivanja i tako ga trpati u povijesno vremenske okvire s obzirom na činjenicu Božje neograničenosti i apsolutnosti koja nadilazi vremenske okvire nekog stoljeća. No, nažalost svjedoci smo čovjekove umišljenosti do te mjere da se upušta u određivanje različitih zakona koji su više protiv samog čovjeka nego za njega. Umjesto da čovjek prizna svoju ograničenost on kreće još dalje i donosi još apsurdnije zakone koji niječu ne samo čovjekovo dostojanstvo nego i vrijeđa inteligenciju svakog normalnog čovjeka.
Poštovani čitatelju, svi mi znamo nisko pasti svojim razmišljanjima, varava zamamna svjetovnost melje nas u svoje okvire, ali nemojmo zaboraviti Tko nas jedini može osloboditi od iste. Vrijeme je da napokon Isusa Krista počinjemo shvaćati ozbiljno kao što se trudimo shvatiti svjetovne trendove u njihovim ništavnim zahtjevima. Shvatiti Isusa ne znači rezervirati za Njega mjesto isključivo u Crkvi nedjeljom. To nije pravo kršćanstvo. Kršćanstvo se živi, a euharistijsko slavlje je tu da što više uskladi naše djelovanje u skladu s Isusovim djelovanjem. Kršćanstvo nije odslušati misu i poći u svoj način života, nema tu Isusa, grubo rečeno nema svrhe takvoj misi. Da se ne bi krivo shvatilo, Krist svoju svrhu ispunjava na svakoj misi, daje se jednako i u svakoj pretvorbi jednako, međutim primatelji nisu uvijek raspoloženi za Krista i to se na najvidljiviji način vidi u svakodnevnom ophođenju čovjeka prema baš svakome čovjeku bez iznimke. Poštovani kršćanine, tu je kršćanstvo kakvo je zamislio Isus Krist. Kršćanstvo nije jedna od religija, kršćanstvo je puno više. Kršćanstvo se ima priliku živjeti ovdje i sada uz eshatološki prizvuk. Kršćanstvo je Božje kraljevstvo u konkretnim životnim situacijama. Tu je Bog Isusa Krista. Kršćanstvo je također tamo gdje je lakše okrenuti glavu i otići svojim putem i izbjeći nepogodne situacije koje bi nas mogle zadesiti. No, upravo u tim situacijama leži prilika da narastemo duhovno, ali kako bi mogli prepoznati da nam je prije svega rasti duhovno, a ne materijalno. Moramo iskreno željeti moliti da nam Isus Krist dadne zalog koji nam je davno priskrbio na Golgoti, zalog vječnosti koja tinja u svakom od nas, ali o nama ovisi hoćemo li prihvatiti Isusov poziv ili ćemo i dalje birati svjetovne hirove koji zanemaruju čovjekovu osobu.
Sandra Čukelj
Nema komentara:
Objavi komentar