Kraljevstvo – naša Zemlja – ako je
razdijeljeno ne može opstati. A svi već pričaju o Trećem svijetu, dakle
podijelili smo čovječanstvo na tri različita svijeta. No da se ne zavaravamo
broj je i veći. Kina, Indija, Islamski svijet, Afrika…
Ne tako davno maleni svijet moderne Europe
olako je zauzimao kolonije diljem svijeta. S prijezirom gledajući na kulture
domorodaca bila je ponosna na svoje kulturne uspjehe. Tek je dvadeseto stoljeće
pokazalo krhkost ovakvog društva.
No ustrojavajuća sljepoća nadmoći i dalje
vjeruje kako bi ogromne zemaljske površine trebale razviti se i sazrjeti do
razine suvremenih zapadnjačkih zemalja. Kako su ti ostali svjetovi samo
privremeno spriječeni (poradi zlih vođa, kriza, zbog nerazumijevanja i
primitivizma) njihov se napredak mjeri samo tom zapadnjačkom mjerom.
Ali svjetovi se ne približavaju.
„Napredak“ je moguć samo uz pomoć oružja, nametanjem. Približavanje bi se moglo
dogoditi samo prihvaćanjem tuđih nedostataka, ali ovo mjerilo to ne dopušta.
Vodeće elite na Zapadu iskazuju kronični
nedostatak hrabrosti, depresiju, pasivnost i zbunjenost u svojim poduhvatima.
Treba li naglašavati da je to prvi simptom propasti? Država treba služiti
čovjeku koji živi slobodno i traži sreću. U tom procesu previdjeli su jedan
detalj, a to je želja za posjedovanjem još više i želja za još boljim životom.
Odgoj je poprimio crte tih ideala i još mu je dodana neograničena sloboda
izbora užitaka. Ali i priroda to dokazuje – veliki stupanj blagostanja za živi
organizam nije od koristi. Blagostanje sada skida svoju opasnu masku.
Zakon koliko god njime mogli manipulirati
postao je konačni autoritet. A Solženjicin s iskustvom života u komunističkoj
Rusiji tvrdi da je društvo bez zakonskih standarda užasno ali ni društvo koje
je čisto legalističko ne pruža puni razvoj čovjeka te dovodi do duhovne
osrednjosti te paralizira čovjekove najplemenitije impulse. Bit će nemoguće
oduprijeti se kušnjama ovog stoljeća samo zakonskim strukturama.
Zakon ide u krajnosti. Tako da jedan
državnik mora bojažljivo povlačiti poteze jer mu nad glavom vise tisuće
protivnika, parlament, mediji. A neka zaista izvrsna osoba koja bi povukla neke
izvanredne poteze neće nikad dobiti priliku da se dokaže. Tako demokracija
ograničava samu sebe.
Prava pojedinca su dovela do apsurda da su
poneki pojedinci postali nedodirljivi. Vrijeme je da Zapad počne braniti, ne
ljudska prava koliko ljudske dužnosti. Jer destruktivna i neodgovorna sloboda poprimila
je neograničen prostor. Čini se da se društvo jako loše brani od zloupotrebe
slobode u korist moralnog nasilja nad mladima koristeći filmove pune
pornografije, zločina i užasa. Legalističko društvo tu pokazuje svoje slabosti.
Zakonski su okviri tako široki da gotovo zloupotrebljavaju slobodu. (Ako se država
bori protiv terorista za kratko vrijeme će se naći skupina koja tvrdi da se
krše građanska prava terorista.) Začudo, iako su najbolji društveni uvjeti
postignuti na zapadu stopa kriminala je izrazito visoka.
I mediji imaju najveću moguću slobodu. Ali
kako je koriste? Ne prekršivši zakon tko ih pita za izvrtanje i nerazmjernost?
Dok se traži trenutna i uvjerljiva informacija stranice se pune nagađanjima,
glasinama i pretpostavkama. Mediji često pogrešno oblikuju javno mnijenje. Tako
se dogodi da se teroriste prikazuje kao heroje. Otkrivaju tajne ključne za
nacionalnu sigurnost. Ili uništavaju, pa i dovode u opasnost živote mnogih
poznatih.
Užurbanost i površnost dvije su bolesti
duše današnjeg vremena, prolazi samo senzacionalizam, osobito u medijima. Pa se
možemo upitati: Tko bira te novinare, tko im daje legitimitet? Tko ih postavlja
na tu poziciju moći, na koliko vremena, s kojim povlasticama? Kod zapadnih
medija se osjećaju gotovo jednaki prioriteti (uglavnom liberalni, duh vremena)
jednaki zaključci, možda i korporativni interesi, zapravo unifikacija, a ne
slobodno tržište. (Internet to polako razbija ali i na internetu su vodeći oni
što vode i druge moćnije medije.)
Svi koji misle drugačije čak i bez cenzure
ne dobivaju medijski prostor. Vaši su učenjaci slobodni govoriti ali su
zakopani u idolima prevladavajućih trendova.
Gotovo se univerzalno prihvaća Zapad kao
uspješno društvo, a mnogi ljudi koji žive na zapadu su nezadovoljni njime.
Socijalizam, upozorava autor, nipošto nije zamjena za kapitalizam. Socijalizam
bilo kakve vrste vodi potpunom uništenju ljudskog duha te srozavanju
čovječanstva u smrt. Ali ni Zapad nije idealan. Duhovna iscrpljenost Zapada čak
je gora od dubokog trpljenja moga naroda koje ga je dovelo do duhovnog
napretka. Drobljenje života u SSSR-u dovelo je do jačih, dubljih i
zanimljivijih osobnosti od onih koje proizvodi standard zapadnjačkog
blagostanja. Duša koja trpi čezne za nečim višim i čišćim od komercijalnog
oglašavanja i televizijske ošamućenosti.
Povijest nam ukazuje na ugroženo i umiruće
društvo. (Na sat vremena nestane struje i eto već rušenja i pljačke.)
Borba za naš planet, duhovna i tjelesna,
kozmička borba, nije neka nejasna stvar budućnosti, već je započela. Otkud
Zapad u krizi? Pogreška mora biti u samom korijenu, u temeljima moderne misli.
Još od Renesanse pa preko Prosvjetiteljstva pa do danas. Možemo ga nazvati
racionalistički humanizam ili humanistička autonomija: Autonomija od bilo kakve
nadljudske sile koju je čovjek proglasio ili primjenjivao. Srednji je vijek
gušio tjelesno nasuprot duhovnom, no tad smo prigrlili sve što je
tjelesno-materijalno, opet previše i nesrazmjerno. Najveći nam je cilj postao
sreća na zemlji. I završili smo na opasnom putu štovanja čovjeka i njegovih
materijalnih potreba.
Pojavila se potpuna emancipacija od
moralne baštine kršćanskih stoljeća zajedno sa njihovim ogromnim zalihama
milosrđa i žrtve i svijet se našao u žestokoj duhovnoj krizi. Sva proslavljena
tehnološka dostignuća, pa i istraživanje svemirskih prostranstava ne mogu
opravdati moralnu bijedu dvadesetog stoljeća (a o dvadeset i prvom da ne
govorimo). Nije čudo da je iz takvog društva proizašao komunizam, premda zvuči
čudno ali ta su dva sustava postavljena na istim principima materijalizma.
Na Istoku komunizam je doživio potpuni
ideološki poraz; vrijedi manje od nule. Ali i jedna je katastrofa prisutna i
među nama. Govorim o nesreći autonomne, nevjerničke i humanističke savjesti. Na
putu od Renesanse do danas smo izgubili koncept Najuzvišenijeg i Savršenog bića
koje je obuzdavalo naše strasti i našu neodgovornost.
Položili smo puno nade u politiku i
društvene reforme da bi otkrili da smo lišeni najdragocjenijeg: duhovnog
života. Jer ako bi čovjek bio zbilja rođen da bude sretan tada ne bi bio rođen
da umre. Budući da je osuđen na smrt njegova zadaća mora biti nešto više:
duhovna. Život bi mu trebao biti iskustvo moralnog rasta.
Presudno je ponovno procijeniti ljestvicu
vrijednosti, njena današnja netočnost je zapanjujuća. Ne možemo izbjeći
preispitivanje osnovnih definicija o ljudskom životu i društvu. Zar je ljudski
život isključivo materijalna ekspanzija? Postoji li Viši duh iznad njega?
Svijet se nalazi na prekretnici. Zahtjeva
se duhovni oganj, treba uzići na novu razinu pogleda, novi stupanj života, gdje
tjelesno nije prokleto kao u srednjem vijeku ali ni duhovno nije zgaženo kao u
modernoj eri.
Uzlaženje je slično uspinjanju na sljedeću
antropološku etapu. Nitko na zemlji nema drugi put koji mu preostaje osim –
prema gore.
Po govoru Aleksandra I. Solženjicina iz 6.
lipnja 1978. prepričao N. Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar