Pozdrav svima koji pratite moj blog UrbAn KaToliK. Od sada se možete prijaviti tako da vam svaki moj post dolazi na mail.
***
Ono što je papa Lav XIII. u enciklici Rerum novarum krajem devetnaestog stoljeća opisao može biti kao teza i antiteza teologiji oslobođenja. Nadalje i drugi su pape pisali enciklike osvrćući se na Rerum novarum. Da bi se nakon Drugog Vatikanskog sabora u Južnoj Americi rodio pokret teologije oslobođenja za koji se prije svih vežu četiri imena Gustavo Gutierrez, Leonardo Boff, Ernesto Cardenal i odnedavno sveti nadbiskup Óscar Romero. Njihov rad i promišljanja išla su za time da se pomogne siromašnim i potlačenim narodima na području južne Amerike. Sama teorija više nije bila dovoljna, govoriti, a ne činiti, više nije bila opcija trebalo je dokazati da je vjera uistinu „ljubavlju djelotvorna (Gal 5, 6)“. Moralo se nešto učiniti, a Crkva kao institucionalizirana snaga ljubavi pokušala je otvoriti neke druge mogućnosti pa čak i „angažiranje u političkom, društvenom i ekonomskom životu“ (Leonardo Boff ). O tome se radi, situacija se morala mijenjati i to u korist siromašnih. Kao takva teologija oslobođenja je odavno prerasla svoje okvire i granice te se, možda ne pod istim nazivom i ne s identičnim usmjerenjem, ali uvijek s opredjeljenjem za siromašne može pronaći i na tlu Afrike, Azije, Indije pa čak i u Sjevernoj Americi (Usp. Leonardo Boff).
Najveća je pogreška Teologije oslobođenja bila što je u nekim slučajevima na tlu Južne Amerike u vrijeme dok su kapitalisti harali njome surađivala s komunistima koji su se borili za slične ideale (ali bez Boga). Kasnije se to pokazalo kobno jer ono što je bio hvale vrijedan pokret pao je u očima Crkve i svijeta zbog te politike.
Ali nemojte sad odustati čitati, ovaj esej je vrijedan svake vaše minute.
ŠTO JE TO TEOLOGIJA OSLOBOĐENJA
„Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 45)“ „Posrijedi nije razrada nekakve ideologije kojom bi se opravdala zauzeta stajališta, niti grozničavo traženje sigurnosti pred temeljnim pitanjima koja se nameću vjeri, a niti stvaranje teologije iz koje bi se ‘izvodila’ određena politika. Treba se jednostavno izložiti sudu riječi Gospodinove, misliti o svojoj vjeri, učiniti autentičnijom svoju ljubav, opravdati svoju nadu, zalaganjem koje bi htjelo biti radikalnije, cjelovitije, djelotvornije. Riječ je o tome da se iznova razmotre velike teme kršćanskog života posred korjenitih promjena obzora u kojima danas živimo i novih problema što ih sa sobom donose te promjene. To je cilj onoga što se naziva ‘teologijom oslobođenja’. (Gustavo Gutierrez)“
Bogate europske zemlje su eksploatirale bogatstva siromašnih zemalja trećeg svijeta, što u mnogim slučajevima i danas čine, a u Europi je Crkva imala bitnu ulogu i u mnogim slučajevima živjela raskošno, dok su mnogi gladovali. No i tada se Crkva znala brinuti o siromašnima i mnoštvo je svetaca izašlo i iz takve Crkve i oni su njeno istinsko lice. Crkva se zauzela za socijalno pitanje prvom i jako važnom, ako ne i najvažnijom socijalnom enciklikom Rerum novarum Lava XIII. u kojoj se suvremena Crkva po prvi put očituje o tim pitanjima. To je začetak katoličkoga socijalnog nauka. Sve kasnije crkvene socijalne smjernice, a tako, možda neizravno, i sama teologija oslobođenja su se doticale ovog temelja. A u periodu od 1934. do 1964. rađa se i razvija tzv. teologija akcije (Josip Grbac). Koja je pripremala teren za teologiju oslobođenja. No Gustavo Gutiérrez spominje i Augustinovsku teologiju povijesti u Državi Božjoj (Usp. Gustavo Gutierrez). Kao jednom od izvora Teologije oslobođenja. Nadalje i sam Drugi vatikanski sabor u Lumen gentium 8,3 govori u korist ovih teza: „A kao što je Krist priveo kraju djelo otkupljenja u siromaštvu i progonstvu, tako je i Crkva pozvana ići naprijed istim putem, da ljudima priopći plodove spasenja. Krist Isus, „premda je bio u obličju Božjem, sništio je samoga sebe time što je prihvatio obličje sluge“ (Fil 2, 6-7) te je radi nas „postao siromašan, makar je bio bogat“ (2 Kor 8, 9): tako i Crkva, premda su joj za ispunjavanje njezina poslanja potrebna ljudska sredstva, nije postavljena da traži zemaljsku slavu, nego da poniznost i samozataju također širi svojim primjerom. Otac je poslao Krista „naviještati Radosnu vijest siromasima, ozdravljati one koji su, skršena srca“ (Lk 4, 18), „tražiti i spasiti ono što je izgubljeno“ (Lk 19, 10): na sličan način Crkva okružuje ljubavlju sve koji su pogođeni ljudskom slabošću, štoviše, u siromasima i patnicima prepoznaje sliku svojega siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima služiti Kristu.“ No „ostaje činjenica da Koncil ipak nedovoljno usvaja perspektivu opcije za siromašne, što je zacijelo jedan od uzroka nastanka teologije oslobođenja. (Josip Grbac)“
No prije nastavka potrebno je naglasiti da su tadašnji kardinal Ratzinger (kasnije papa Benedikt XVI.) i Kongregacija za nauk vjere u dokumentu Instrukcija o nekim vidovima teologije oslobođenja i nekim drugim dokumentima osudili ili bolje reći kritizirali neke dijelove te teologije no ne i opredjeljenje za siromašne. Koji točno dijelovi su kritizirani saznati ćemo u podnaslovu „Prigovor kardinala Ratzingera (Benedikt XVI.) i Kongregacije za nauk vjere“.
ODNOS RERUM NOVARUM I TEOLOGIJE OSLOBOĐENJA
Krajem devetnaestog stoljeća Crkva na čelu s papom Lavom XIII. je reagirala, morala je reagirati jer je „vrlo mali broj mogućnika i bogataša nametnuo gotovo ropski jaram bezbrojnom mnoštvu radnika bez ikakva posjeda. (Lav XIII., Rerum novarum, br. 2)“ Nešto slično no u mnogo drastičnijem obliku događalo se u Južnoj Americi nakon Drugog svjetskog rata. Kao rješenje nudi se socijalizam no papa Lav XIII. socijalizam naziva krivim lijekom. Smatrajući da raspirivanje zavisti siromašnih prema imućnima nije dobar put. Dok se teologija oslobođenja opredijelila za neki „nekapitalistički“ sustav koji se zasigurno ne može puno razlikovati od jedine alternative – socijalizma.
Papa Lav XIII. veli da se pitanje siromašnih i potlačenih „ne da riješiti bez pomoći vjere i Crkve. (...) Ta važna stvar zahtjeva i trud i nastojanje drugih: državnih vladara, posjednika i bogataša te, konačno, i samih radnika o kojima je riječ. No bez oklijevanja tvrdimo da će svi ljudski napori biti uzaludni, ako se zapostavi Crkva. (Rerum novarum, br. 13)“ Papa nadalje veli kako je nemoguće u ljudskom društvu izbjeći nejednakosti. Socijalisti idu za tim ali se to protivi samoj naravi stvari (Usp. Rerum novarum, br. 14). Te razlike nastaju jer „nemaju svi jednake umne sposobnosti ni jednake marljivosti, ni zdravlja ni snage. Iz toga same od sebe proizlaze razlike i nejednakosti društvenih prilika. (Rerum novarum, br. 14)“ No upravo tako nastaju razna zanimanja i svatko nalazi svoje mjesto. Težak rad također je neminovan. „Ljudsko je, dakle, naslijeđe trpjeti i patiti i što god ljudi pokušaju i urade, neće nikakvom silom ni vještinom sasvim iskorijeniti nevolje iz ljudskog društva. (Rerum novarum, br. 14)“ Rješenje tih nevolja treba tražiti drugdje ne u gospodarskom sustavu. Tako se papa Lav XIII. očitovao o teologiji oslobođenja gotovo čitavo stoljeće prije njena nastanka. No papa osim kritiziranja socijalizma kritizira i divlji i neobuzdani kapitalizam pa veli „neka bogataši i poslodavci znadu da ni Božja ni ljudska prava ne dopuštaju u osobnu korist tlačiti bijednike i nevoljnike te bogatiti se iz tuđe bijede. (Rerum novarum, br. 17)“ A upravo je to ono što je pokrenulo teologe teologije oslobođenja. Oni rezimiraju da je klasna borba jedan od osnovnih problema današnjeg društva i odnos crkve prema toj borbi ne može se više izbjegavati, neutralnost nije moguća. Tko danas želi graditi pravednije društvo mora se aktivno i svjesno uključiti u tu borbu. Negiranjem stajemo na stranu tlačitelja. (Usp. Leonardo Boff ) „Kontekst teme koja je u središtu teologije oslobođenja i koja je danas široko prihvaćena u sveopćoj Crkvi: prvenstvena opredijeljenost za siromašne. (Gustavo Gutierrez)“ Potreba je, a ne mogućnost i sav socijalni nauk Crkve sažet je u toj rečenici.
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar