 |
| Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr |
U Dekretu o mučeništvu sluge Božjega prikazuje se život mučenika te okolnosti njegova mučeništva, kao i tijek kanonskog procesa.
Tri su važna elementa koji karakteriziraju istinsko kršćansko mučeništvo: a) materijalni dokaz mučeništva (mučenička smrt ili smrt do koje dovode zatočeništvo, progon ili neka druga vrsta mučenja osobe); b) formalno mučeništvo ex parte martyris – sa strane mučenika; c) formalno mučeništvo ex parte persecutoris – sa strane progonitelja.
Što se tiče formalnog mučeništva ex parte martyris, ono je neodvojivo povezano s onim ex parte persecutoris, a to bi značilo govoriti o mučeništvu u kojem osoba dobrovoljno prihvaća smrt zbog ljubavi prema vjeri. Dakako, to nikako ne znači da osoba ne mora tražiti načine da se smrt izbjegne i da tako spasi život već to znači samo da se smrt prihvaća, ne smije biti namjerno isprovocirana.
Mučeništvo ex parte persecutoris, odnosi se na progonitelja koji pristupa mučenjima neke osobe samo iz jednoga razloga: in odium fidei – iz mrženje prema vjeri, a na kraju onda i to mučenje dovodi do mučeničke smrti.
Na kraju, Dekret o mučeništvu prevodi se na latinski i objavljuje ga se u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice.[2]
Dekret o mučeništvu sluge Božjega Alojzija Stepinca[3]
„Nada u Boga bila je snaga i oslonac koja je podržavala kardinala Alojzija Viktora Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog, u služenju Kristovom stadu, u svjedočenju Evanđelja pred Crkvom i svijetom i u trpljenjima mučeništva. Srcem otvorenim prema vječnome životu, slijedio je Krista Gospodina, svoga Učitelja i Prijatelja, na putu križa, čvrsto vjerujući u božanske riječi: Kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas, radujte se i kličite jer je velika plaća vaša na nebesima! (Mt 5, 11-12).
Ovaj uzoran pastir Crkve rodio se 8. svibnja 1898. u Hrvatskoj, u selu Brezariću, župa Krašić, u Nadbiskupiji zagrebačkoj, od Josipa Stepinca i Barbare r. Penić, istinskih, dobrostojećih katolika. Dan nakon rođenja bio je kršten, a u dobi od 7 godina primio sakramenat euharistije i krizme. Presudni utjecaj na njegov odgoj imali su dobri roditelji, a osobito majka, koja je potajice molila i postila s na kanom da od Boga isprosi milost svećeničkog zvanja za svojeg sina. Milost je udijeljena i to tako da je mladi Alojzije 1915., ušao u nadbiskupsko sjemenište. Nakon nekoliko mjeseci bio je unovačen u austrougarsku vojsku, te je sudjelovao na bojišnici Prvoga svjetskog rata. Bio je vrijedan i častan časnik, vjeran Božjem zakonu, odan Majci Božjoj i velikodušan prema vojnicima.
Na završetku rata, u strahopočitanju prema svetosti koja se traži za svećeništvo, nije se vratio u bogosloviju, već se upisao na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je ubrzo napustio zbog nemoralnoga života studenata. Vrativši se kući u krug svoje obitelji, posvetio se radu na očinskom imanju, aktivno sudjelovao u radu katoličkih društava i brižno nastojao oko svoga duhovno ga života pod vodstvom stalnog ispovjednika.
Uvjerivši se da svijet i brak nisu za njega, odgovorio je na Božji poziv i 1924. ušao u Papinski germansko-ugarski zavod, u Rimu. Izvrsno pripremljen, 26. listopada 1930. zaređen je za svećenika i sljedeće godine s doktoratom iz filozofije i teologije postignutim na Papinskom sveučilištu Gregorijana, vratio se u domovinu gdje je već bila uspostavljena državna diktatura i sloboda je Crkve trpjela žalosna ograničenja.
Imenovan je ceremonijarom i milostinjarom nadbiskupa Bauera te bilježnikom kurije. Obavljao je plodonosnu karitativnu djelatnost i brinuo se za pomoć siromasima Zagreba, pomagao župnicima u svetom služenju te propovijedao u duhovnim vježbama mladeži, uključene u Katoličku akciju. Bio je zadužen za uspostavu mira u nekim župama koje su se bile našle u poteškoćama.
Dana 28. svibnja 1934. Sluga Božji, još mlad u dobi, ali zreo u krepostima i pastoralnom žaru, bio je imenovan nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, starom nadbiskupu zagrebačkom, mons. Antunu Baueru, nakon čije je smrti, 7. prosinca 1937. preuzeo upravu nadbiskupije.
Pun Duha Božjega i požrtvovnosti za Kristovo kraljevstvo, zalagao se za spas duša i za dobro naroda, savjesno izvršujući službe poučavanja, posvećivanja i upravljanja. Gorljivo i pravovjerno naviještao je Riječ Božju i istine vjere, pozivao na opsluživanje Božjih zapovijedi i Evanđelja, vršenje kreposti te izbjegavanje grijeha i grešnih navika; naviještao je pravdu, branio svetost obitelji, kršćanski odgoj mladeži, slobodu Crkve; podržavao je dobar tisak i Katoličku akciju, nastojeći biti izvan političkih strujanja. Prokazivao je Božje protivnike i neprijatelje vjere.
Kao dobri pastir, živio je usred svoga stada te je vjernike često posjećivao, kako bi ih što bolje poznavao i što obilnije hranio dobrima Otkupljenja, te je posvuda širio svjetlo Kristovo i ugodan miris svojih kreposti.
Budući da Crkva ima zadaću na staviti djelo dobrog samaritanca, tj. Krista Gospodina, Sluga je Božji promicao djela ljubavi u korist siromaha, bolesnika, izbjeglica. Bio je pozoran za potrebe seljaka, radnika, vojnika, zatvorenika.
Osobitom zauzetošću brinuo se za sjemeništarce, za posvećeni život svećenstva i jedinstvo biskupijskoga klera. Volio je svećenike kao sinove i prijatelje te ih razborito vodio u služenju Bogu i Crkvi. Imao je povjerenje u svoje suradnike i s njima se savjetovao u važnim pitanjima.
Iznad svega se u svojoj mnogo vrsnoj biskupskoj djelatnosti najtješnje sjedinjavao s Gospodinom: u molitvi, u razmatranju vječnih istina, u slavljenju božanskih otajstava i gorljivoj pobožnosti prema Euharistiji. Misa je za njega bila središte njegovih dana i njegovog apostolata, jer ju je smatrao najvažnijim sredstvom za osvajanje svijeta i za posvećenje duša, za procvat naših obitelji i za spasenje naše mladeži. Proslavljao je brojne euharistijske kongrese, uvjeren da je Euharistija naša najsnažnija obrana, nepobjediva snaga, naša utjeha i radost u kušnjama. Gajio je i širio pobožnost prema Majci Božjoj, kao sredstvo za moralnu obnovu naroda koji je posvetio Majci Božjoj.
U tijeku Drugoga svjetskog rata, videći žalosne prilike svoje domovine, propovijedao je mir i pravdu, otvoreno i neustrašivo zastupao dostojanstvo ljudske osobe, bez obzira na spot dob, rasu, narodnost i vjeru; osuđivao je povrede prava naroda, Crkve i pojedinih građana; činio djela milosrđa, nastojeći ublažiti trpljenja svih koji su bili u poteškoćama, osobito prognanika, izbjeglica, prognanih svećenika i djece u najrazličitijim potrebama.
Kad su u Jugoslaviji došli na vlast komunisti, otpočeo je sistematski progon Katoličke crkve i svim se sredstvima nastojalo iskorijeniti vjeru iz naroda. Mnoštvo Kristovih učenika: biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i dobrih vjernika laika bilo je zatvoreno, mučeno i ubijeno.
Dok je tama laži, mržnje i nasilja bivala sve gušća, Sluga je Božji nastavio s ljubavlju i jakošću obavljati svoje pastirsko poslanje i naviještati istinu i Kristovu ljubav, usprkos klevetama, uvredama i napadima protiv njegove osobe i djelovanja. Bio je uhićen, prvi put u proljeće 1945. i u pritvoru proveo dva tjedna, a drugi put 18. rujna 1946. Bio je podvrgnut nepravednom sudskom procesu i nakon lažnih optužbi osuđen na 16 godina prisilnoga rada i na još 5 godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Jasno je da je službeno prikazivanje osude bilo političke naravi, a u stvarnosti Sluga je Božji bio osuđen zbog svoje ljubavi prema Istini i Crkvi, te zbog svog odbijanja da utemelji nacionalnu Crkvu, odvojenu od Kristova namjesnika.
Kroz više od pet godina bio je zatočenu zatvoru u Lepoglavi gdje je strpljivo podnosio osamu i nemalena moralna i fizička trpljenja, koja su mu nepopravljivo upropastila zdravlje. Štoviše neki drže da je kroz to vrijeme bio i trovan te da je bio izložen po zdravlje štetnom zračenju, što ga je polako dovelo do smrti. Utjehu je pronalazio u svagdanjem slavljenju Mise, u molitvi, u čitanju i u pisanju djela vjerskoga značenja. Vlast je bila spremna povratiti mu slobodu da je zatražio milost i napustio svoje stado i svoju domovinu. Ali Sluga Božji, koji je bio čovjek pravedan i razborit, nikad nije htio prihvatiti takvo rješenje, jer bi ono značilo priznati krivnju na temelju optužbi koje su bile lažno protiv njega uperene. Štoviše, nikada nije htio poduzeti bilo kakvu odluku neovisno od uputa Svete Stolice.
U prosincu 1951. bio je premješten u mjesto Krašić, gdje je živio zasužnjen u župnoj kući, podvrgnut strogom nadzoru policije i naoružanih stražara. Svoj križ je nosio velikom jakošću duše, pokazujući ljubav prema Bogu i Crkvi više nego prema sebi samome. Prikazivao je svoje patnje za kraljevstvo Kristovo i za dobro duša, uključujući i one svojih progonitelja. Kao goruća svijeća postavljena na svijećnjak, osvjetljavao je svijet svjedočanstvom vjere, nade, ljubavi i posvemašnje vjernosti svojem pastirskom poslanju i rimskom prvosvećeniku. Za njegove izvanredne zasluge papa Pio XII. uzdigao ga je 12. siječnja 1953. na čast kardinala Svete rimske Crkve.
U međuvremenu, postupak vršen protiv njega u zatvoru u Lepoglavi i kućnom pritvoru u Krašiću, za počeo je proizvoditi svoje smrtne učinke. Naime, pojavile su se različite bolesti, među kojima i policitemia rubra vera, koje su ga pratile sve do smrti. Dobar i vjeran učenik raspetoga Isusa, ustrajao je u prikazivanju svoga života, čineći ono što je sam govorio: Kad bih imao sto živo ta, sve bih dao samo da živi Sveta Crkva Božja. Moleći i prinoseći se, pripremio se vedro za konačni susret s Gospodinom, koji mu je udijelio krunu mučenika 10. veljače 1960.
Glas svetosti i mučeništva koji ga je pratio još za života, snažno je planuo prigodom svečanoga pogreba te se proširio i ojačao u sljedećim godinama, ne samo u Hrvatskoj već u cijeloj Crkvi. Njegov grob u Zagrebačkoj katedrali cilj je brojnih hodočasnika koji dolaze pokloniti se hrabrome svjedoku vjere i zazivati njegov zagovor kod Boga. Zbog tih razloga mislilo se započeti što prije postupak proglašenja svetim, ali politička situacija u domovini Sluge Božjega to nije dopustila. Godine 1981. konačno je u Rimu započeo kanonski postupak o životu i krepostima koji je završen 1993. Godine 1995. u sjedištu Zagrebačke nadbiskupije izvršeno je dodatno biskupijsko istraživanje o mučeništvu, čiju je pravnu vrijednost priznala Kongregacija za kauze svetaca, dekretom izdanim 24. studenoga iste godine. Pošto je završena Pozicija (tj. proučena svjedočanstva svjedoka na crkvenom sudištu i dokumenti, te prikazani i javno objavljeni, op. ur.), raspravljalo se o smrti Sluge Božjega, o tome, može li se ona smatrati pravim mučeništvom. Dana 11. studenoga 1997. održano je posebno zasjedanje teologa savjetnika koji su dali pozitivan odgovor. Oci kardinali i biskupi, na redovitom zasjedanju, održanom 5. svibnja 1998., na kojoj je kardinal Ponente, (predsjednik Kardinalske komisije, op. ur.) bio uzoriti kardinal Pio Laghi, svečano su izjavili da je Sluga Božji bio pravi mučenik vjere“.
U konzistorijskoj dvorani u Vatikanu, 3. srpnja je pročitan Dekret o mučeništvu sluge Božjega kardinala Stepinca.
pripremio: vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
[1] Usp. Franjo, „Lettera apostolica in forma di motu proprio del Sommo Pontefice Francesco Maiorem hac dilectionem sull’offerta della vita“, u: http://www.vatican.va/.../papa-francesco-lettera-ap... (pristupljeno: 10. rujna 2023.)
[2] Usp. Kongregacija za kauze svetih, „Le cause dei santi. Sussidio per Lo studium“, Vatikan, 42018., 80. – 85.; 496. – 497.
[3] Prijevod Dekreta o mučeništvu Alojzija Stepinca preuzet iz: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 2/1998, 4. – 5.; također v. Glasnik postulature sluge Božjega Alojzija Stepinca, V (1998.) 3. listopada, br. 4, 82. – 83.
Izvor: ZAGREB (IKA/TU)
Nema komentara:
Objavi komentar