„U Boffovu slučaju, osim spornih postavki teologije
oslobođenja, u pitanju je i određena ekleziološka vizija. U knjizi Crkva:
karizma i vlast Boff nesistematski, u nizu konferencija, iznosi svoju ideju o
ekleziogenezi – o rađanju Crkve. (...) Za Boffa je ekleziogeneza zapravo
rađanje Crkve iz vjere siromaha, razumljiva je samo polazeći od iskustva
bazičnih zajednica, napose onih u brazilskoj Crkvi. To iskustvo vodi i
otkrivanju jednog novog oblika Crkve koja bi se rađala iz srca Božjeg naroda.
Zato Boff ne smatra Crkvu nečim konačnim i definiranim; ona se može uvijek na
novi način organizirati, a njezinoj se institucionalnosti može dati novi
smisao. Odnos između hijerarhije i naroda može postati drukčiji, na drugi način
mogu biti podijeljene uloge i ostvarene karizme.“[3] Pa veli kako Kraljevstvo
Božje obuhvaća i svijet. „Svijet je mjesto povijesnog ostvarenja Kraljevstva.“[4] Potrebno je da se svijet
oslobodi grijeha kako bi nastupilo Kraljevstvo u njemu, a tu nastupa Crkva.[5] „Crkva nije Kraljevstvo, –
veli Boff – nego njegov znak (izričita konkretizacija) i sredstvo (medijacija)
njegova implementiranja u svijet.“[6] Crkva više ne smije biti
okrenuta prema unutra već izaći u svijet. Ne smije više biti ravnodušna spram
svjetovne stvarnosti.[7] Teološki, takav model
Crkve je prevladan na Drugom Vatikanskom saboru ali se tradicionalna praksa
teško razgrađuje.[8]
Kada su ga optužili da se koristi marksističkom metodom u
proučavanju društvene stvarnosti odgovorio je: „Marx nije ni otac ni kum
teologije oslobođenja. Optužbe o povezanosti s marksizmom mogu nastati ako se
teologija oslobođenja samo čita, ako se ne ide na njezine izvore nadahnuća i
konkretnih borbi. On tvrdi da se samo iz knjiga, bez životnog konteksta ne može
shvatiti teologija oslobođenja, te da se njezinom osudom nanosi nepravda
siromasima. Marksizam je za teologiju oslobođenja društveno-političko
posredništvo u otkrivanju stvarnosti, u traženju uzroka siromaštva,
potlačenosti i emarginacije. Mnogi se teolozi koriste intuicijama marksizma,
ali nakon analize prelaze na teološko tumačenje na temelju izvora vjere, Svetog
pisma, tradicije, vjerskog osjećaja, crkvenog učiteljstva, mišljenja teologa i
pučke religioznosti. Marksizam se, prema Boffu, kao blok suprotstavlja vjeri i
kao takav ne smije se upotrijebiti u teologiji. No, ako se metoda odijeli od
marksističke metafizike, onda metoda vrijedi onoliko koliko vrijedi, onoliko
koliko otkriva stvarnost, tumači pojave. Povijest će odlučiti o vrijednosti
takva prosuđivanja, zaključuje Boff.
(...) Pravi problem nije marksizam, već strah od promjene ili u
Crkvi ili u društvu – tvrdi Boff i dodaje da teologija oslobođenja može biti
put u svakom tlačiteljskom sistemu, pa i u onom marksističkom.“[9]
Crkva je, veli nadalje Boff, povezana s vlašću i obraća
se bogatima kako bi pomogla siromašnima. Stvorena je široka mreža organizacija
za pomoć. Crkva postaje Crkva za siromašne, a ne Crkva sa siromašnima ili Crkva
siromašnih.[10]
No Boff kritizira takav tip Crkve kao konzervativan i ortodoksan i sumnjičav
spram inovacija.[11]
Pa se pita: „Kakva je budućnost tog modela?“[12] I odgovara kako je on
duga daha zbog njegove jake povijesne podloge.[13] Ipak takav model zapada u
krizu kada na vlast dođu autoritarne ili totalitarne vlade i počnu tlačiti
narod. Borba za ljudska prava tada se ne vode javno nego dodirom između vojnih
vođa i hijerarhijskih vrhova. Sve drugo bilo bi miješanje u politiku.[14] Ali kritički veli Boff:
„Crkva treba da se izjašnjava o etičkom i/ili vjerskom karakteru političke
prakse, što proizlazi iz njezina evangelizatorskog poslanja. No, taj model
Crkve suviše se kompromitirao sa svjetovnim vlastima a da bi mogao, naravno,
imati kritički stav spram tlačenja koja narodu zagorčavaju život.“[15] Crkva kakvu zagovara Boff
nije više Crkva „za siromašne“ nego Crkva koja se rađa iz siromašnih koja je
njihova i s njima.[16] „Ona se obraća svima, ali
polazeći od siromašnih, njihovih zahtjeva i njihovih borbi.“[17]
„Boff želi novi način postojanja Crkve, koje bi jezgra
trebalo da bude riječ i prisutnost svjetovnjaka, iz čega bi trebao proizaći
novi oblik institucionalne prisutnosti kršćanstva u svijetu, jer bi po njemu
sadašnji sistem bio obilježen "institucionalnom okorjelošću". Boff ne
mjeri riječi i piše o "diktaturi papinstva", povredi ljudskih prava u
Crkvi, kritizira biskupe da autoritarizmom pokrivaju vlastito neznanje, ali se,
prema mišljenju drugih teologa, u svim njegovim tekstovima istodobno osjeća
velika ljubav prema Crkvi. Boff ne isključuje institucionalni i hijerarhijski
element u Crkvi, ali kritizira pretjeranosti i želi da u Crkvi bude ostvarena
odgovornost svakog pojedinog vjernika. Njegovo posljednje djelo moglo bi se
nazvati pozivom da načelo karizme dobije primat nad načelom hijerarhije.
Zauzima se za pneumatološku Crkvu u kojoj je svaki kršćanin nositelj neke
karizme, jer smatra da pneumatološki element stvara institucije i drži ih na
životu. Crkva, naime, prema Boffu, ne može biti poistovjećena samo sa svojom
strukturom ni samo s učiteljstvom, jer ju neprestano gradi i preobražava Duh
Sveti kroz darove karizme.“[18] Za Boffa je „teologija zapravo
umjetnost kombiniranja: kritički govor o vjeri zajedno s kritičkim govorom o
društvenoj stvarnosti.“[19]
Postavlja se pitanje za Crkve trećeg svijeta: „Kako biti
kršćaninom u svijetu osiromašenih i bijednih?“[20] Boff odgovara: „Potreban
je proces oslobođenja u kojem će siromasi ponovno steći svoje sada omalovaženo
dostojanstvo i surađivati u stvaranju društva koje ne mora biti bogato, nego
pravedno i bratskije.“[21] Taj poziv, odnosno vapaj,
mogao se još snažnije čuti od „latinoameričkih biskupa okupljenih u Puebli
(1979.): „Iz srca raznih zemalja što tvore Latinsku Ameriku u nebo se diže sve
upečatljiviji povik; to je krik naroda koji pati i koji traži pravdu, slobodu i
poštovanje temeljnih prava ljudi i naroda... Povik je sve jači, žestok, a u
pojedinim slučajevima i pun prijetnje... Situacija je obilježena nepravdom...“
(br. 87, 89, 90. usp. br. 28). Traži se pravda, optužuje se društvena i
strukturalna nepravda.“[22] Kada toga postanemo
svjesni to nam ne da spavati, to postaje uzrok grižnje savjesti kršćana i to
potiče sve veći angažman crkava u borbi za socijalnu pravdu.[23]
„Na sve strane cvatu komisije Pravda i mir, povezane s
crkvenim pastoralom na razini biskupija, župa i temeljnih crkvenih zajednica.
Važno je sve više i više jačati taj oblik življenja vjere povezane s
humanizacijom života. Zato treba usvojiti tri smjernice:
a) Zauzimanje za pravdu shvatiti kao odgovor na službeno
učenje Crkve, pape i biskupa, te kao izraz zrelosti laika koji su kao vjernici
utjelovljeni u konfliktnu stvarnost.
b) Djelotvorno poduprijeti pokret. Borba za pravdu niti
je svetkovina, niti je filigran, niti je kitica ruža, niti je trenutak slatke
smirenosti i romantičkog ushita. Ta je borba ulazak u sukob što ga implicira
svako razotkrivanje nepravde. Ona znači živjeti u napetosti i podržavati duh
mira usred sukoba; ne dopuštajući samome sebi da se podlegne instinktu osvete,
odnosno farizejštine.
c) Sudjelovati u pokretu. Ima mjesta za sve, na
različitim razinama angažmana i na različitim frontama, bilo u pravničkim
skupinama, u proučavanju slučajeva, u doktrinarnom produbljavanju, u
osvješćivanju itd.
Biskupi u Puebli dali su nam jasnu lekciju: „Za nas,
danas, ljubav spram Boga mora se pretočiti ponajprije u djelo pravde za
potlačene, u napor za oslobođenje onih kojima je to najpotrebnije“ (br. 327).“[24]
Crkva bi po Boffu trebala prevladati iskušenje moći.[25] On smatra da se baš poput
nekada jalove Sare žene Abrahamove sada u staroj i jalovoj Crkvi rađa novi
život.[26] „Rađa se nova Crkva, u
utrobi čovječanstva.“[27] On je naziva „Crkva
osloboditeljica.“[28] A mi „možemo biti
kršćani, a da ipak ne budemo staromodni; možemo biti ljudi vjere, a ipak
angažirani za sudbinu društva; da se i u vječni život možemo nadati protiv
svake nade, ne gubeći tlo pod nogama i ne prestajući se zauzimati u borbi za
bolje sutra već ovdje, u našoj povijesti.“[29]
by Dominis
[1] Ema
Vesely, Teologija oslobođenja (postanak, razvoj, dvojbe), u: Obnovljeni život,
41, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203 , str. 36
[3] Ema Vesely,
Teologija oslobođenja (postanak, razvoj, dvojbe), u: Obnovljeni život, 41,
1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203
, str. 36-37
[4] Leonardo
Boff, Crkva, karizma i vlast, Stvarnost, Zagreb, str. 25
[5] Usp. Isto,
str. 25
[6] Isto,
str. 25
[7] Usp. Isto,
str. 26
[8] Usp. Isto,
str. 27
[9] Ema
Vesely, Teologija oslobođenja (postanak, razvoj, dvojbe), u: Obnovljeni život,
41, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203
, str. 38
[10] Usp.
Leonardo Boff, Crkva, karizma i vlast, Stvarnost, Zagreb, str. 27
[11] Usp. Isto,
str. 27
[12] Isto,
str. 28
[13] Usp. Isto,
str. 28
[14] Usp. Isto,
str. 28
[15] Isto,
str. 28
[16] Usp. Isto,
str. 32
[17] Isto,
str. 32
[18] Ema
Vesely, Teologija oslobođenja (postanak, razvoj, dvojbe), u: Obnovljeni život,
41, 1986., https://hrcak.srce.hr/file/82203
, str. 37
[19] Isto, str.
37
[20]
Leonardo Boff, Crkva, karizma i vlast, Stvarnost, Zagreb, str. 41
[21] Isto,
str. 41
[22] Isto,
str. 44
[23] Usp. Isto,
str. 44
[24] Isto,
str. 54
[25] Usp. Isto,
str. 75
[26] Usp. Isto,
str. 90
[27] Isto,
str. 90
[28] Usp. Isto,
str. 147
[29] Isto, str.
151
Nema komentara:
Objavi komentar