Dramska osoba: PJESNIK U TRIDESET I NEKOJ GODINI
Pjesnik sjedi sam za stolom pod smokvom u svom dvorištu za ljetne žege. Promatra ptičicu koja u prašini dvorišta traži mrvice. Pjesnik njoj počinje pričati o svom životu. A ona sve podiže glavu kao da sluša što joj pjesnik govori.
PJESNIK U TRIDESET I NEKOJ GODINI: Eh, sad... Odakle krenuti? Vele da sam pjesnik, a oni su čuđenje u svijetu, jel...?
Prije svega postavljam si pitanje: Što se to dogodilo da postanem pjesnik? Jer ludost je danas biti pjesnik. Ludost je odvajkada biti pjesnik. Ludost je... No dobro, neću te zamarati.
Ispričat ću ti strašne priče o sebi. Kao kad sam jednom kao dijete pobjegao od kuće. Pobjegao sam popodne oko dva sata, a vratio se sa suzama i kajanjem izgubljenog sina u sumrak.
Sve te dječačke eskapade dovele su me do toga da sam uvijek htio pobjeći, otići u daleki svijet oslobođen od korijena koji me još uvijek čvrsto vežu za ovu hrvatsku zemlju, za ovaj škrti otok i more.
Možda sam htio pobjeći od sebe sama, od problema, od svega onoga što mi je ulijevalo sigurnost. Htio sam otići u svijet oslonjen na providnost i možda sam baš htio nesigurnost da učvrstim vjeru, ali nisam dovoljno vjerovao pa sam se uvijek vraćao.
Tako sam bio siguran u Božjem ozračju franjevačkog samostana da sam živio baš poput malog sveca iz Asiza, ali jedno nisam mogao otpustiti ni tamo u najsigurnijim odajama. Nisam mogao otpustiti svoju želju za daljinama. Možda glupost koja me prati, a možda neka Božja providnost. Tko li će znati što se sve sprema pred dušom koja je otvorena za sve.
Htio bih otići, a morao bih ostati.
Htio bih biti pjesnik i svetac, a ne uspijeva mi. Pišem, neumorno pišem, a za ništa. Tko li će izdati Antologiju nepoznatog pjesnika? Molim i tražim i sanjam ali me napasti uvijek isponova bacaju na koljena i ne daju mi da se smirim.
Tko zna što je u tim pjesničkim i svetačkim dušama bilo? Pada mi na pamet sveti Ivan od Križa i njegove tamne noći, ali kod mene nije ništa tamno. Živim na rubu svjetla i čeznem da budem sav u svjetlu ali nešto me uvijek odvlači. Tu sam, ali ne dovoljno. Ne čitavim svojim srcem. Čeznem za odlaskom na put prema svjetlu i premda mi je ovdje lijepo žudim otići gdje će mi biti ljepše. Mnogo ljepše.
Ne želim umrijeti, ali to je vjerojatno najveći odlazak koji mogu doživjeti, pa pomalo žudim i za tim.
Jednog ću dana tako, vjerujem u jedno lijepo, sunčano, proljetno jutro razvezati čvorove koji me vežu za ovu zemlju i za ovaj kraj i za ovo plavo more, i uputit ću se u neki novi kraj. Tko mi može reći hoće li tamo biti prekrasnih livada, orhideja i poljskih ljiljana? Tko mi može reći hoće li biti visokih slapova ili veselih lastavica ko u ljetne dane u mom rodnom kraju?
Vjerujem da će taj put biti konačan i da neću nikada više čeznuti za odlaskom.
Ali sada... Sanjam džungle južne Amerike, sanjam Afričke savane i mega gradove Indije. Želim tamo gdje nije sve uređeno i predvidivo, želim tamo gdje žive ljudi onako prirodno, ne želim najnovije strojeve i svijetleće reklame. Želim svijet koji me još uvijek može oduševiti svojom spontanošću i jednostavnošću. Rado bih pomogao radnicima na poljima riže ili se probio do starih gradova kuda su davno prošli Magellan i sveti Franjo Ksaverski.
Na krilima tih velikih ljudi plove moje nade u jedno nezaboravno putovanje, hodočašće, pa i oko cijela svijeta, zašto ne?
Sanjam jer još sanjati znam kako ću jednoga dana podignuti jedra života, visoka jedra mojeg jedrenjaka, a galebovi će me ispratiti na put i samo ću mahnuti svojima i ovom pitoresknom kraju i ovim toplim morima. Ja idem na putovanje svih putovanja. Idem otkrivati nepoznate krajeve, tamo od Egipta i platoa Gize, pa sve do najudaljenijih otoka i gradova za čija imena još niste čuli.
Otići ću jednom tamo gdje sunce zalazi i probuditi se tamo gdje izlazi.
Možda u podnožju Fuji-ja pronađem svoje mjesto ili na uzvisini Kilimandžara ili možda negdje u Nepalu ili Andama ili možda to bude baš tamo u kišnim šumama Brazila.
Neki su ljudi prošli te puteve i neki su našli svoja mjesta u ovom svijetu.
A sada, mene..., mene drži vjera. Sva mudrost svijeta zbila se u toj riječi..., i sva putovanja. Tako da sada, unatoč željama, vjerujem kako su sva mjesta svijeta za mene jednaka jer dok vjerujem ja sam točno ondje gdje moram biti, a otići više ne znači napustiti zavičaj već napustiti mane i sve grijehe koji me sputavaju u ovom životu i koji mi brane letjeti raširenih krila.
Tako je moje putovanje počelo onog dana kada sam upoznao Boga, a završiti će onog dana kada ću ga vidjeti, licem u lice, ja grešnik i pjesnik vidjet ću ga svojim očima u kojima će se nazirati odsjaji svih mojih putovanja, svega moga života.
(Ptić ga je pogledao, trajalo je to par trenutaka, a tada je odletio. Ali pjesnik je znao da će od sada cvrkutati i njegovu priču.)
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar