1951.
Gabriel Marcel je rekao: „Meni se čini da u današnjem stanju stvari prevladava
jedna krajnje raširena činjenica. Ljudi su ušli u ono što smo obično zvali
eshatološko doba.“[1]
Eshatološko doba ne treba gledati kao kraj nečega nego prije kao početak Novog
svijeta. „Kada svijetu ne ide, kada nam na očigled ide u propast, to nikako
nije zaprjeka dolasku kraljevstva: njegova milost ne ovisi o našim zaslugama,
ona radije čak pretpostavlja našu osudu.“[2] Hadjadj nastavlja kako je
„buduće vrijeme, kao u slučaju strijele vremena, dijametralno oprečno
prošlosti: očituje težnju napredovati, kao što je to u kapitalističkom
povećavanju ili u dijalektičkoj negaciji. (…) Budućnost nema ništa zajedničko s
tim progresizmom. Doista, u odnosu na ono što nadilazi naše sposobnosti, mi
ćemo uvijek uspijevati biti samo jednaki Predcima. Pred beskrajnim, neboder
nije ništa viši od kolibe. Čak je moguće da je niži, poput kule babilonske:
njezin pokušaj da dopre do neba znak je da oni koji su ju zamislili nisu
razumjeli ništa i da su se urušili pod vlastitom taštinom. Stoga, pradavni
proroci bijahu ljudi budućnosti više nego što su to danas naši poslijemoderni
programeri.“[3]
[1] Fabrice
Hadjadj, Kad se sve tako ima raspasti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.,
str. 12
[2] Isto,
str. 14
[3] Isto,
str. 14-15
Nema komentara:
Objavi komentar