Henri Nouwen rođen je u Nijkerku, 24
siječnja 1932. god. Punog imena: Henri Jozef Machiel Nouwen, bio je nizozemskog
podrijetla, katolički svećenik , profesor i književnik. Njegovi interesi su
ukorijenjeni u prvom redu u psihologiji, pastoralu, duhovnosti, socijalnoj pravdi i zajednici. Nakon 20-god.
predavanja na prestižnim institucijama: Noter Dame, Yale i Harvard, Nouwen je
otišao na rad s mentalnim i fizički hendikepiranim osobama u L'Arche Daybreak
zajednici u Richmond Hill, Ontario. Prije smrti (1996.) Nouwen je objavio je
više od 40 knjiga i napisao stotine članaka. Neki od najpoznatijih naslova su:
Povratak izgubljenog sina, U Isusovo ime, Unutarnji glas ljubavi, O Kristovoj
poniznosti i dr. Njegove knjige su prodane u više od 7 milijuna primjeraka
diljem svijeta, a objavljene su na više od 30 jezika. Umro je u Hilversumu 21.
rujna 1996. i dan danas je jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih duhovnih
pisaca. Ova njegova uspješnica govori o susretu autora s Rembrantovom slikom
Povratak izgubljenog sina - od te slike se dalje razvijala njegova vizija ove
biblijske prispodobe, i tu viziju zapisao je u ovom djelu. Inače se originalna
slika Povratak izgubljenog sina čuva u Sankt Peterburgu od 1776. god. otkad ju
je Katarina Velika kupila za muzej Ermitaž. Autor je prvi dio knjige posvetio
slici i posjetu muzeju Ermitaž gdje ju je imao priliku dugo promatrati i
proučavati.
„Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu:
'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko
dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra
živeći razvratno." "Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji
te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On
ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele
svinje, ali mu ih nitko nije davao."
"Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha
napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče,
sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.
Primi me kao jednog od svojih najamnika.'" "Usta i pođe svom ocu. Dok
je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i
izljubi ga." A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam
više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite
haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele
ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj
bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se
veseliti." "A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku
približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je
to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina
zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga
nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih
tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.
A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla
ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje
je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje,
izgubljen i nađe se!' (Lk 15, 11-32)“
„Dok gledam izgubljenog sina koji kleči pred
ocem, lica priljubljena uz njegove grudi, ne mogu a da tamo ne vidim nekad
toliko slavljenog i samouvjerenog umjetnika koji je došao do bolne spoznaje da
je sva slava koju je stekao bila isprazna.“[1]
Sada je sam u razderanoj haljini i iznošenim sandalama, a ni na ocu se ne
primjećuje više sjaj zlata, dragulja, oklopa kao na mnogim ranijim slikama.
Zamijenila ga je unutarnja svjetlost.[2]
Ovaj njegov i naš povratak podrazumijeva i odlazak, radost povratka
podrazumijeva i žalost odlaska. A ja „tek kad smognem snage da do dna istražim
što to znači „ostaviti dom“, moći ću istinski razumjeti povratak.“[3] Uistinu „vjera je temeljno
povjerenje da je taj dom uvijek bio tu i da će uvijek biti tu.“[4] Ja sam ipak uvijek bježao u
udaljena mjesta tražeći ljubav! To je tragedija moga i mnogih života. Odlazili
smo očajnički se nadajući da ćemo tamo naći ono što nismo mogli pronaći kod
kuće.[5] Ali „zašto stalno odbacujemo
mjesto prave ljubavi, ustrajno je tražeći drugdje.“[6]
„Priča o izgubljenom sinu jest priča o Bogu
koji me traži, i koji neće počinuti dok me ne pronađe. On nagovara i moli. Preklinje me da se
odijelim od snage smrti i dopustim da me obgrli svojim rukama koje će me odnijeti
na mjesto gdje ću naći život za kojim toliko čeznem.“[7]
Bog čeka, Bog uvijek traži, „Bog nikad nije povukao svoje ruke, nikad odbio
svoje blagoslov, svoga sina nikada nije prestao zvati Ljubljenim sinom.“[8]
„Priča o starijem sinu (...) vrlo jasno govori
da Bog mlađeg sina ne voli više od starijeg. U prispodobi otac izlazi u susret
starijem sinu baš kao i mlađem, nagovara ga da uđe u kuću, i govori: “Sinko, ti
si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je.“[9]
”S mlađim sinom je pristup isti, tek „kada su mlađeg sina ljudi prestali držati
ljudskim bićem, našao se u ponoru izoliranosti, osjećajući najdublju
osamljenost koju je moguće iskusiti.“[10]
Bio je pred smrću, i što mu je u tom trenutku omogućilo da odabere život? Bilo
je to ponovno otkriće njegova najdubljeg bića.[11]
Tada je krenuo kući. „Bog me nagovara da dođem kući, da uđem u
njegovo svjetlo te tamo otkrijem da su, u Bogu, svi ljudi jednako i potpuno
ljubljeni.“[12] „Značenje povratka mlađeg
sina sažeto je prikazano riječima ˝Oče… Nisam više dostojan zvati se sinom
tvojim.˝“[13] Gubeći sinovsko
dostojanstvo, mlađi sin shvaća da je jednom ipak imao dostojanstvo. „Juda je
izdao Isusa. Petar ga je zanijekao. Obojica bijahu izgubljena djeca. Juda nije
više mogao vjerovati da je još uvijek dijete Božje pa se objesio. Petar ga,
usred svoga očaja, priznaje i vraća se sav u suzama. Juda je izabrao smrt,
Petar život.“[14]
Inače „Bogu je svejedno jesam li ja stariji ili
mlađi sin – on samo želi vratiti me kući.“[15]
Oba sina su izgubljena i potreban im je povratak kući. „Otac ne uspoređuje
svoje sinove. On obojicu ljubi potpunom ljubavlju, a tu ljubav izražava u
skladu s njihovim osobnim putovima. On je blizak obojici.“[16]
U prispodobi se otvara otajstveni prostor koji svima dopušta pristup u Božje
kraljevstvo. „Moram se odreći svakog uspoređivanja, svakog suparništva i
nadmetanja i predati se Očevoj ljubavi.“[17]
Sada, „mladić u očevu zagrljaju nije više samo raskajani grešnik, već čitavo
čovječanstvo koje se vraća Bogu. Slomljeno tijelo rasipnika postaje slomljeno
tijelo čovječanstva, a dječačko lice sina povratnika postaje lice svih onih
koji trpe želeći ponovno ući u izgubljeni raj.“[18]
„A ja sam uvijek iznova ostavljao dom. Ostavio sam ruke koje blagoslivljaju i
pobjegao u udaljena mjesta tražeći ljubav! To je velika tragedija mojega života
i života tolikih osoba koje susrećem na svojem putovanju. Na neki način
postadoh gluh za glas koji me naziva Ljubljenim, ostavio sam jedino mjesto gdje
mogu čuti taj glas i otišao očajnički se nadajući da ću drugdje naći ono što
više nisam mogao naći kod kuće.“[19] „Na prvi pogled to zvuči
jednostavno nevjerojatno. Ta zašto bih ostavljao mjesto gdje mogu čuti sve ono
što trebam čuti? Što više razmišljam o tom pitanju to više uviđam da je pravi
glas ljubavi nježan i tih glas koji mi govori u najskrovitijem dijelu mojega
bića. To nije bučan glas koji se nameće i traži moju pozornost. To je glas
gotovo slijepa oca koji je mnogo plakao i mnogo se puta suočio sa smrću. Taj
glas mogu čuti samo oni koji dopuste da ih se dirne. Osjetiti dodir Božjih ruku
koje blagoslivlju i čuti glas koji me zove Ljubljenim jest jedno te isto.“[20]
„Usprkos mojim svjesnim nakanama, često se
uhvatim kako sanjarim da sam bogat, moćan i vrlo slavan. Sve te igre duha
pokazuju mi koliko je krhka moja vjera da sam ja taj Ljubljeni u kojemu je sva
Božja milina. Toliko se bojim biti ne ljubljen, osramoćen, bačen u stranu,
pregažen, prezren, progonjen i ubijen da stalno razvijam taktiku za svoju
obranu i time si osiguravam ljubav za koju mislim da je trebam i zaslužujem.
Radeći tako udaljavam se od doma svojega oca i odlučujem se nastaniti u
˝dalekoj zemlji˝.“[21] „Otac svoga sina nije mogao
prisiliti da ostane kod kuće. Nije mogao Ljubljenome nametnuti svoju ljubav.
Morao ga je pustiti da slobodno ode, iako je znao kakva će patnja zbog toga
snaći i njegova sina a i njega samog. Ljubav je ta koja ga je spriječila da pod
svaku cijenu zadrži sina kod kuće. Ljubav je ta koja mu je omogućila da dopusti
svome sinu da pronađe vlastiti život, pa i uz rizik da ga izgubi. Upravo se
ovdje otkrila tajna mojega života (i svakog ljudskog života). Toliko sam
ljubljen da sam slobodan ostaviti dom. Blagoslov je tu, od početka. Ostavio sam
ga i ne prestajem ga ostavljati. Ali Otac je uvijek tu i čeka me raširenih ruku
da me primi natrag i šapne mi na uho: „Ti si moj Ljubljeni, u tebi mi sva
milina.“[22]
„Iako nam sam Bog trči u susret da nas nađe i
dovede nas kući, mi moramo ne samo priznati da smo izgubljeni, već također biti
pripravni da budemo pronađeni i vraćeni kući.“[23]
„Očito ne da samo čekamo i budemo pasivni. Potrebno je povjerenje. Povjerenje
je ono duboko unutarnje uvjerenje da otac želi da se vratim kući. Dokle god
sumnjam da zaslužujem biti pronađen i ponižavam se vjerujući da sam manje
ljubljen od braće i sestara, ne mogu biti pronađen.“[24]
„Usporedo s povjerenjem treba ići i zahvalnost, koja je suprotna ogorčenosti.
Ogorčenost i zahvalnost ne mogu ići zajedno jer ogorčenost onemogućuje
uočavanje i doživljavanje života kao dara. Moja mi ogorčenost govori da ne
primam ono što zaslužujem. Ona se uvijek očituje kao zavist. Zahvalnost,
međutim, nadilazi „moje“ i „tvoje“ potvrđujući istinu da je čitav život čisti
dar. U prošlosti sam uvijek mislio da je zahvalnost spontani odgovor na
primljene darove, ali sada uviđam da se zahvalnost može živjeti kao učenje.
Učenje zahvalnosti jest izraziti napor da sve što jesam i sve što imam
prepoznam kao dar ljubavi, dar koji se slavi s radošću.“[25]
„U svim situacijama mogu izabrati zahvalnost, i kada me kritiziraju, i kad je
moje srce još uvijek ispunjeno gorčinom. Mogu izabrati da slušam glasove koji opraštaju i gledam
lica koja se smiješe, iako još uvijek čujem riječi osvete ili vidim grimase
mržnje. Uvijek postoji izbor između ogorčenosti i zahvalnosti jer Bog se
pojavio u mojoj tami, nagovorio me da se vratim kući…“[26]
Potreban nam je skok u vjeri, a „skok u vjeri uvijek znači ljubiti, ne
očekujući da za uzvrat budeš ljubljen, davati, ne tražeći primitak, pozivati,
bez nadanja da i ti budeš pozvan, prihvaćati, ne tražeći da budeš prihvaćen. I
svaki put kad učinim i mali skok u vjeri, načas opazim Onoga koji trči meni u
susret i poziva me da uđem u njegovu radost, radost u kojoj ne nalazim samo
sebe, nego i svu svoju braću i sestre. Tako mi povjerenje i zahvalnost
otkrivaju Boga koji me traži goreći od želje da ukloni sve moje zlovolje i
tužaljke, i pozove me da sjednem do njega na nebeskoj gozbi.“[27]
„Čini se da su ruke koje dodiruju ramena
povratnika instrumenti očeva unutarnjeg oka. Gotovo slijepi otac vidi nadaleko
i naširoko. Njegov pogled je pogled vječnosti, pogled koji obuhvaća cijelo
čovječanstvo. To je pogled koji razumije izgubljenost muškaraca i žena svih
vremena i mjesta, koji u beskrajnom milosrđu poznaje trpljenje onih koji su
odlučili napustiti dom i koji su isplakali ocean suza, zarobljeni tjeskobom i
agonijom. Očevo srce gori od neizmjerne želje da svoju djecu dovede kući. O
kako bi im rado progovorio da ih upozori na brojne opasnosti koje im prijete i
da ih uvjeri da samo kod kuće mogu naći ono što posvuda traže. Kako bi ih rado
svojim očinskim autoritetom doveo natrag i privio ih k sebi da se ne ozljede!
Ali njegova je ljubav prevelika da bi tako postupila. Ona ne može prisiliti,
primorati, gurati ili vući. Ona nudi slobodu da odbacimo tu ljubav ili da
zauzvrat ljubimo. Upravo je neizmjernost božanske ljubavi izvor božanskog
trpljenja. Bog, stvoritelj neba i zemlje, izabrao je da prije svega bude otac.
Kao otac on želi da su njegova djeca slobodna za ljubav. Ta sloboda uključuje i
mogućnost da ostave dom, da odu u „daleku zemlju“ i sve izgube. Očevo srce
poznaje svu bol koja će proizaći iz takva izbora, ali njegova ga ljubav čini
nemoćnim to spriječiti.“[28] „On poznaje ˝njihov varav
jezik i srce koje nije s njime˝ (usp. Ps 78, 36-37), ali ih ne može prisiliti
da ga ljube jer bi time izgubio svoje istinsko očinstvo.“[29]„Ne
postoji požuda, pohlepa, srdžba, ogorčenost, ljubomora ili osveta u njegovoj
izgubljenoj djeci koja nije prouzročila neizmjernu žalost u njegovu srcu. Ta
žalost je tako duboka jer je srce tako čisto. Iz tog unutarnjeg mjesta, gdje
ljubav grli svaku ljudsku patnju, otac pruža ruke svojoj djeci. Dodir tih ruku,
koje zrače unutrašnjom svjetlošću, želi samo ozdravljati. Ovdje je Bog u kojeg
želim vjerovati: Otac koji je od početka stvaranja pružio svoje ruke na
milosrdni blagoslov, nikad se nikome ne namećući, već uvijek čekajući; nikad ne
spuštajući ruke u očaju, uvijek se nadajući da će se njegova djeca vratiti pa
će im moći uputiti riječi ljubavi i pustiti svoje umorne ruke da otpočinu na
njihovim ramenima. Njegova jedina želja jest blagoslivljati.“[30] „Svojim dodirom, više nego
glasom, otac želi reći dobre stvari o svojoj djeci. Nema nikakve želje da ih
kazni. Ta oni su ionako previše kažnjeni svojom vlastitom unutarnjom i vanjskom
svojeglavošću. On im samo želi dati na znanje da je ljubav koju su tražili po
tako krivudavim putovima bila, jest i uvijek će biti tu, za njih. Svojim
rukama, više nego svojim glasom, otac im želi reći: „Vi ste moji ljubljeni, u
vama mi sva milina.“ On je pastir koji „pase stado svoje, u ruke uzima
jaganjce, nosi ih u svome naručju.“ (Iz 40, 11)“[31]
„Dvojba starijeg sina jest prihvatiti ili
odbaciti da je očeva ljubav neusporediva; prihvatiti da bude ljubljen jer
njegov otac žudi za njim, ili ustrajati da bude ljubljen onako kako on sam
misli da treba biti ljubljen. Otac zna da izbor mora biti sinovljev, iako ga
čeka raširenih ruku. Je li stariji sin spreman kleknuti i dati da ga dotaknu
iste ruke koje dotiču i njegova mlađeg brata? Hoće li biti spreman primiti
oproštenje i iskusiti ozdraviteljsku prisutnost oca koji ga ljubi bez premca?
Priča koju donosi sveti Luka, jasno kaže da otac izlazi pred oba sina. On ne
trči samo pred mlađeg, svojeglavog sina, nego dolazi u susret i starijem,
vjernomu sinu, koji se vraća s polja pitajući što znače svirka i igra, te ga
nagovara da uđe.“[32] No stariji se brat
uspoređuje s mlađim, a i mi također, jer „svijet u kojem sam odrastao jest
svijet tako ispunjen bodovima, ocjenama i statistikama da se, svjesno ili
nesvjesno, uvijek pokušavam uspoređivati s drugima. Puno žalosti i radosti u
mojem životu izravno proizlazi iz mojeg uspoređivanja, a mnoge, ako ne i sve
takve usporedbe beskorisne su, a uz to su i strašan gubitak vremena i energije.
Naš Bog, (...) ne pravi usporedbe. Nikad. Pa iako u svojoj glavi znam da je to
istina, ipak je još teško prihvaćam cijelim svojim bićem. Kada čujem da je
netko nazvan ljubljenim sinom ili ljubljenom kćeri, moja je neposredna reakcija
da su druga djeca manje cijenjena ili manje voljena. Ne mogu shvatiti kako sva
Božja djeca mogu biti „ljubimci“. Pa ipak, oni to jesu.“[33]
(...) „On nas ljubi „prvom“ ljubavlju, neograničenom, neuvjetovanom ljubavlju i
želi da budemo njegova ljubljena djeca koja ljube kao što on ljubi nas.“[34]
„U svim prispodobama koje Isus priča kao
odgovor na pitanje zašto jede s grešnicima, on naglašava Božju inicijativu. Bog
je pastir koji kreće u potragu za izgubljenom ovcom. Bog je žena koja pali
svjetiljku, mete kuću i posvuda traži dok ne nađe izgubljenu drahmu. Bog je
otac koji bdije i čeka svoju djecu, trči im u susret, grli ih, nagovara, moleći
ih i požurujući da uđu u dom. (...) Bog nije patrijarh koji ostaje u kući,
nepomičan, čekajući da mu djeca dođu, ispričaju se zbog svojeg nepriličnog
ponašanja, zamole za oproštenje i obećaju da će se popraviti. On, naprotiv,
izlazi iz kuće, zanemaruje svoje dostojanstvo trčeći im u susret i ne
obraćajući pozornost na isprike i obećanja o promjeni, vodi ih na gozbu koju je
za njih pripremio.“[35] „Ne bi li bilo dobro
uvećati Božju radost dopuštajući mu da me nađe i dovede kući te s anđelima
proslavi moj povratak? Ne bi li bilo lijepo da se Bog nasmiješi kada mu dam
priliku da me nađe i da me velikodušno ljubi? Takva pitanja iznose pravi
problem: moje mišljenje o sebi. Mogu li prihvatiti da sam vrijedan traženja?
Vjerujem li da Bog doista želi da jednostavno bude uz mene?“[36]
„Prispodoba o izgubljenom sinu priča je koja
govori o ljubavi koja je postojala prije nego li je bilo moguće bilo kakvo
odbacivanje i koja će još biti tu nakon svih odbacivanja. To je prava i vječna
ljubav Boga koji je istodobno i Otac i Majka. On je izvor svake ljudske
ljubavi, pa i najograničenije. Sav Isusov život i pripovijedanje imali su samo
jedan cilj: otkriti tu neiscrpnu, neograničenu majčinsku i očinsku ljubav
njegova Boga i pokazati nam put kako bi ta ljubav vodila svaki korak našeg
svakodnevnog života.“[37] (…) „Otac ne daje svome
sinu niti mogućnost da se ispriča. On pretječe sinovljeve molbe spontanim
opraštanjem i zanemaruje njegove isprike kao potpuno nevažne u svjetlu radosti
zbog njegova povratka.“[38] „Bog toliko želi dati život
svome sinu povratniku, da se čini gotovo nestrpljiv. Ništa mu nije dovoljno
dobro. Treba mu dati najbolje što ima. I dok sin očekuje da se s njime postupa
kao s najamnikom, otac traži da mu se donese odijelo određeno za uglednog
gosta. I premda se sin više ne osjeća dostojnim da se zove sinom, otac mu daje
prsten na ruku i sandale na noge da ga počasti kao svojeg ljubljenog sina i
vrati mu natrag dostojanstvo baštinika.“[39]
To je poziv na radost. „Slavlje pripada Božjem
kraljevstvu. Bog ne daje samo oproštenje, pomirenje i ozdravljenje, već želi da
ti darovi postanu izvor radosti za sve koji ih svjedoče. U sve tri prispodobe u
kojima Isus tumači zašto jede s grešnicima, Bog se raduje te poziva ostale da
se zajedno s njim raduju. ˝Radujte se sa mnom!˝ Reče pastir. ˝Nađoh ovcu svoju
izgubljenu˝ (Lk 15, 3-7). ˝Radujte se sa mnom!˝ Reče žena. ˝Nađoh drahmu što je
bijah izgubila˝ (Lk 15, 8-10). ˝Radujte se sa mnom˝, reče otac, ˝jer sin ovaj
izgubljen bijaše i nađe se!˝ (…) Bog svoju radost ne želi zadržati za sebe već
želi da svi u njoj sudjeluju. Božja radost je radost svih onih koji pripadaju
Kraljevstvu.“[40]
„Bog se
raduje. Ne stoga što su riješeni svjetski problemi, ne stoga što su prestali
sva ljudska bol i trpljenje, niti stoga što su se obratile tisuće ljudi i sada
ga slave zbog njegove dobrote. Ne, Bog se raduje jer je pronađeno jedno njegovo dijete koje je bilo
izgubljeno. I ja sam pozvan ući u tu radost. To je Božja radost, nije radost
koju daje svijet. To je radost koja dolazi iz pogleda na dijete koje se vraća
kući usred sveg razaranja, pustošenja i tjeskobe svijeta. To je skrivena
radost, nenametljiva poput svirača flaute kojeg je Rembrandt naslikao na zidu,
iznad glave promatrača koji sjedi.“[41]
„Otac izgubljenog sina potpuno se predaje radosti koju mu donosi sinovljev
povratak. Iz toga moram izvući pouku. Moram naučiti „ugrabiti“ svu pravu radost
koja se može ugrabiti i dati da je drugi vide. Da, ja znam da još nije svatko
obraćen, da mir još ne vlada posvuda, da sva patnja još nije uklonjena, ali
usprkos svemu tome vidim da ljudi odlaze i vraćaju se kući, čujem glasove koji
mole; primjećujem trenutke opraštanja i svjedok sam tolikih znakova nade. Ne
moram čekati da sve bude savršeno, ali mogu slaviti svaki i najmanji znak
nadolazećeg kraljevstva.“[42] „U Božjoj perspektivi
dovoljan je jedan skroviti čin pokajanja, jedna mala gesta nesebične ljubavi,
trenutak pravog opraštanja, pa da Bog siđe sa svog prijestolja, potrči ususret
sinu povratniku i ispuni nebesa zvucima božanske radosti.“[43]
Mnogo je zla u svijetu o kojima možemo govoriti. No postoji i radost. „To je
radost što pripadamo Bogu čija je ljubav jača od smrti i koji nam daje snage da
budemo u svijetu, iako već pripadamo kraljevstvu radosti. To je tajna radosti
svetaca.“[44] „Osobe koje su iskusile
Božju radost ne niječu tamu, ali one u njoj ne žele živjeti. One potvrđuju da
se svijetlu koje svijetli u tami može više vjerovati nego samoj tami, i da
posve malo svijetlo može rastjerati puno tame. Oni jedni drugima ukazuju na zrake
svijetlosti razbacane tu i tamo, i podsjećaju se da ti odrazi otkrivaju
skrivenu, ali stvarnu prisutnost Božju. Oni otkrivaju da postoje ljudi koji
jedni drugima liječe rane, koji si opraštaju uvrede, koji dijele sve što imaju,
koji njeguju duh zajedništva, koji slave primljene darove i žive u trajnom
predokusu pune objave Božje slave.“[45]
„Kada sam prvi put vidio Rembrandtova
Izgubljenog sina, nisam niti sanjao da je biti raskajani sin tek prvi korak
prema „biti milosrdni otac.“ Sada vidim da ruke koje opraštaju, tješe,
ozdravljaju i pripremaju gozbu moraju postati moje ruke. Postati ocem za mene
je, stoga, iznenađujući zaključak ovih razmišljanja o Rembrandtovu Povratku
izgubljenog sina.“[46] „Čemu toliko govoriti o
tome da smo poput sinova ako je pravo pitanje: ˝Želiš li biti poput oca?˝ U
neku je ruku dobro moći reći: ˝Ovi su sinovi poput mene.˝ To nam daje dojam da
smo shvaćeni. No kakav je osjećaj reći: ˝Otac je poput mene?˝ Želim li ja biti
poput oca? Želim li ja biti ne samo onaj kome se oprašta, nego onaj koji
oprašta; ne samo onaj koji je primljen u kuću, nego onaj koji prima u kuću; ne
samo onaj koji prima milosrđe, nego i onaj koji ga daje?“[47]
Prvi put koji vodi k istinskom sućutnom
očinstvu jest trpljenje. „Možda se čini čudnim držati da je trpljenje put do
suosjećanja. No, ono to doista jest. (…) Da bih postao poput Oca, čiji je
jedini autoritet sućut, moram proliti bezbroj suza te tako pripraviti svoje
srce da primi svakoga, bez obzira na put kojim je prošao, i da mu oprostim od
sveg srca. „Drugi put koji vodi u duhovno očinstvo jest opraštanje. Samo
neprestanim opraštanjem postajemo poput Oca. (…) Često sam govorio: ˝Opraštam
ti˝, ali dok sam izgovarao te riječi moje je srce ostajalo srdito ili
zlovoljno. Još sam htio čuti kako mi govore da sam, zapravo, ipak ja bio u
pravu, još sam htio slušati isprike; htio sam dobiti zadovoljštinu i zauzvrat
biti pohvaljen – pa makar samo zato što sam tako blag! Ali Božje je opraštanje
bezuvjetno; ono dolazi iz srca koje ništa ne zahtijeva za sebe, srca koje je
posve čisto od svakog traženja sebe. To je ono božansko opraštanje koje se i od
mene traži svakoga dana.“[48] Treći put je velikodušnost.
„U prispodobi otac ne samo da sinu koji ga napušta daje sve što ovaj od njega
traži, već ga na povratku i obasiplje darovima. I svojem starijem sinu
kaže:˝Sve što je moje – tvoje je.˝ Otac ništa ne zadržava za sebe. On se posve
oplijenio za svoje sinove. „Kao otac moram se usuditi preuzeti odgovornost
duhovno odrasle osobe i usuditi se vjerovati da prava radost i istinsko
ispunjenje mogu doći samo iz primanja u dom onih koji su ranjeni na putu
života, ljubeći ih ljubavlju koja niti traži niti očekuje nešto za uzvrat.“[49]
Pa zaključuje: „Ja ne želim ostajati kod kuće
dok svi izlaze, bilo da ih tjeraju njihove brojne želje ili brojne srdžbe. Ja
osjećam iste takve impulse, i želim pobjeći, kako to i drugi čine. Ali tko će
biti kod kuće kad se oni vrate – umorni, iscrpljeni, uzbuđeni, razočarani,
grešni ili posramljeni? Tko će ih uvjeriti da nakon svega što je rečeno i
učinjeno, postoji sigurno mjesto na koje se mogu vratiti i biti dočekani sa
zagrljajem? Ako to ne budem ja, tko će onda biti? „I dok promatram svoje
ostarjele ruke, znam da su mi dane da budu pružene prema svima koji trpe, da
počivaju na ramenima svih onih koji dolaze a nadasve da daju blagoslov koji
izranja iz neizmjernosti Božje ljubavi.“[50]
(Ps
25, 6-8)
Spomeni
se, Jahve,
svoje
nježnosti
i
ljubavi svoje dovijeka.
Ne
spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni
me se po svojoj ljubavi -
radi
dobrote svoje, o Jahve!
Jahve
je sama dobrota i pravednost:
grešnike on na put
privodi.
(Ps 51, 5-14)
Bezakonje
svoje priznajem,
grijeh
je moj svagda preda mnom.
Tebi,
samom tebi ja sam zgriješio
i
učinio što je zlo pred tobom:
pravedan
ćeš biti kad progovoriš,
bez
prijekora kada presudiš.
Evo,
grešan sam već rođen,
u
grijehu me zače majka moja.
Evo,
ti ljubiš srce iskreno,
u
dubini duše učiš me mudrosti.
Poškropi
me izopom da se očistim,
operi
me, i bit ću bjelji od snijega!
Objavi
mi radost i veselje,
nek'
se obraduju kosti satrvene!
Odvrati
lice od grijeha mojih,
izbriši
svu moju krivicu!
Čisto
srce stvori mi, Bože,
i duh
postojan obnovi u meni!
Ne
odbaci me od lica svojega
i
svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati
mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom
spremnim!
(Ps 51, 19)
Žrtva
Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno,
Bože, nećeš prezreti.
[1] Henri
Nouwen, Povratak izgubljenog sina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. str. 43
[2] Usp. Isto. str. 44
[3] Isto. str. 45
[4] Isto. str. 50
[5] Usp. Isto. str. 50
[6] Isto. str. 56
[7] Isto. str. 105
[8] Usp. Isto. str. 56
[9] Usp. Isto. str. 102
[10] Isto. str. 62
[11] Usp. Isto. str. 63
[12] Isto. str. 104
[13] Isto. str. 63
[14] Isto. str. 65-66
[15] Isto. str. 100
[16] Isto. str. 103
[17] Isto. str. 103
[18] Isto. str. 75
[19] Isto. str. 50
[20] Isto. str. 50-51
[21] Isto. str. 54
[22] Isto. str. 57
[23] Isto. str. 107
[24] Usp. Isto. str. 107
[25] Isto. str. 108
[26] Usp. Isto. str. 109
[27] Isto. str. 110
[28] Isto. str. 120
[29] Isto. str. 120-121
[30] Isto. str. 121
[31] Isto. str. 121
[32] Isto. str. 128-129
[33] Isto. str. 130
[34] Isto. str. 134
[35] Isto. str. 134-135
[36] Isto. str. 135
[37] Isto. str. 138
[38] Isto. str. 139-140
[39] Isto. str. 140
[40] Isto. str. 143
[41] Isto. str. 144
[42] Isto. str. 145-146
[43] Isto. str. 146
[44] Isto. str. 147
[45] Isto. str. 148
[46] Isto. str. 150
[47] Isto. str. 153
[48] Isto. str. 162
[49] Isto. str. 166
[50] Isto. str. 173-174
Nema komentara:
Objavi komentar