Došlo je neko teško vrijeme, ali svako je vrijeme bilo teško za one koji govore istinu suprotnu svjetskim strujanjima svog vremena. U postmodernom svijetu velike istine se relativiziraju, a pred njih se stavljaju neke sitne i prolazne misli. Biti prorok, naviještati Krista, pozivati na mir, solidarnost, milosrđe, a iznad svega oduševljavati za svetost. To je oduvijek bila zadaća proroka.
Sveti Franjo Asiški može nam biti primjer jer on, najmanji i najponizniji postade veliki obnovitelj i Crkve i svijeta. Svijet mora upoznati onu vječnu ljubav, onaj polet i zanos Kristove ljubavi. A to može navijestiti samo onaj koji ima proročko poslanje.
Jedino što ga može u tome spriječiti jest gubitak samopouzdanja i vjere da ga Bog vodi. Pa će tako prorok Jeremija reći: "Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam. (Jr 1, 6)" A Bog će mu odgovoriti: "Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. (Jr 1, 7)" Crkva je kroz vremena izbrusila svoj nauk da svatko tko želi i ima želju može pronaći istinu u njoj.
Ali bojim se da mnogi izvana žele nešto drugačiju Crkvu, oni žele da se njen Božanski nauk prilagodi njima. Žele da se transcendentno pretvori u nešto ljudsko, to je osiromašenje Kristove poruke. Istinski proroci ne djeluju tako, oni osluškuju i znaju dubine istine. Proročka riječ ma na koji je način izrazili, kroz opomenu ili kroz uvjeravanje i ohrabrivanje u rastu i spoznaji istine ona ipak uvijek nastaje iz ljubavi. Ljubavi prema Crkvi i ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom dodao bi sveti Franjo.
Današnji prorok, čini se, mora biti svestran jer pitanja svijeta i njegove teškoće pitanja su koja se tiču upravo njihovih poslanja. Današnji prorok ne bi se trebao zatvoriti već kako je to nalaže II. Vatikanski koncil otvoriti se prema svijetu. Ima predivnih primjera u Crkvi koji žive izvan ovog svijeta, zatvoreni u samostanima, daleko od tutnjave gradske buke i svog ovog ludila konzumerizma, ti redovi prorokuju na svoj način, samim svojim životom. Ali ima proroka koji hodaju ovim svijetom, u urbanim gradovima ili negdje u najudaljenijim krajevima svjedoče ljubav prema čovjeku, svjedoče ljepotu Božje ljubavi. Možda ne čine čuda, možda svijet ne zna za njih, ali oni su svjedoci istinske Božje ljubavi. Svaki kršćanin pozvan je da svjedoči, to mogu biti male lijepe geste u obitelji, na poslu, među prijateljima ili neznancima. Ali postoje oni koji su pozvani da svjedoče pred mnogima, njihovo je poslanje teže ta svi su proroci prolazili kroz teškoće i naviještati istinu u ovom svijetu teže je, mnogo teže nego ići niz dlaku ali bitna je jedna stavka koju sam već spomenuo – "Sve vaše neka bude u ljubavi! (1 Kor 16, 13)"
Zato, evo ohrabrenja za sve istinske proroke, može se čitati kao molitva:
"Gospod Jahve dade mi jezik vješt
da znam riječju krijepiti umorne.
Svako jutro on mi uho budi
da ga slušam kao učenici.
Gospod Jahve uši mi otvori:
ne protivih se niti uzmicah.
Leđa podmetnuh onima što me udarahu,
a obraze onima što mi bradu čupahu,
i lica svojeg ne zaklonih
od uvreda ni od pljuvanja.
Gospod mi Jahve pomaže,
zato se neću smesti.
Zato učinih svoj obraz k’o kremen,
i znam da se neću postidjeti.
Blizu je onaj koji mi pravo daje.
Tko će se pravdati sa mnom?
Iziđimo zajedno!
Tko je protivnik moj u parnici?
Nek’ mi se približi!
Gle, Gospod mi Jahve pomaže,
tko će me osuditi? (Iz 50, 4-9)"
By Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar