Kako lijepo ono započeše priča o Jobu: „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. (Job 1, 1)“ A meni nije cilj ispričati priču o Jobu, ta nju uglavnom svi znamo. Cilj mi je doživjeti, osjetiti nešto od toga. Što je Job mislio, kave je borbe vodio u nutrini. U satima tjeskobe. Volio bih osjetiti nešto od one strašne borbe i beznađa. Htio bih doživjeti nešto od one gorčine, a ostati pravednik.
Satan, jedan od sinova Božjih reče Gospodu: „Pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti! (Job 1, 11)“ On to reče i ne znajući koliko čovjek može podnijeti. Tako ga ponizi gotovo najtežim mukama pobivši mu sve sinove i kćeri. Pokrali su mu sve volove, magarce i deve, a bilo ih je mnogo. Oganj s neba mu je pobio ovce i pastire. I što preosta Jobu. Od silna bogatstva posta ubogo prosjače. Kuća mu opustje ali on ne odusta. Uporno je branio Boga.
Te čuvši sve to i shvativši svoj bijedni položaj: „Ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče:
Gol iziđoh iz krila majčina,
gol ću se onamo i vratiti.
Jahve dao, Jahve oduzeo!
Blagoslovljeno ime Jahvino!
Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio. (Job 1, 20-22)“
Job, taj veliki, uporni čovjek ostaje vjeran Bogu. Židovi Jobova vremena, a kažu neki da je knjigu pisao Mojsije, no da je pisana i kasnije Židovi nisu znali za pravedna patnika, već su svakoj patnji nalazili uzrok u grijehu patnika. Izaija će otvoriti pitanje pravedna patnika ali taj termin gotovo nikada neće biti potpuno prihvaćen kod Židova. Uvijek se tražila čovjekova odgovornost jer Bog je dobar i samo mi možemo uzrokovati patnju. No oni nisu znali da će se čitava povijest u punini vremena svesti na Pravednog Slugu. Onoga koji nikakva zla ne počini, a bi tako teško ranjen, sve do smrti ponižen i iz ovog svijeta prognan.
Job, shvativši svu bijedu svoga stanja još se više okreće Bogu. Svim ga srcem ljubi. Razdrije haljinu na sebi znak je tuge, žalosti i gubitka. Time su Židovi htjeli iskazati sav očaj u kojem su se našli. Haljina se razdirala kad se htio prekinuti s takvom prošlošću koja ga je snašla ili nekim događajem koji je uzrokovao bol i patnju. Mnogo kasnije prorok Joel će napisati upravo ono što Job sad učini:
„Razderite srca, a ne halje svoje!
Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe,
spor na ljutnju, a bogat dobrotom,
on se nad zlom ražali.
Tko zna neće li se opet ražaliti,
neće li blagoslov ostaviti za sobom! (Joel 2, 13-14)“
Ne misli Joel da se ne razdiru halje, već da svim srcem ostanemo vjerni Bogu i u vremenu kada se zbog patnje i boli razdiru halje. U vremenu sumnje.
Brijanje glave je znak poniznosti i predanosti Bogu najčešće u vremenima tuge zbog smrti bliskih osoba.
No kako nevolja nikad ne dolazi sama, Satan reče Gospodu: „Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti! (Job 2, 4-5)“ Gospod samo doda: „Neka ti bude! U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj! (Job 2, 6)“
„On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena. (Job 2, 7)“ Može li gore, nakon sve patnje zbog svojih bližnjih i svega što je nekad imao sada je i njegovo tijelo obasuto čirevima. Gadnim, teškim čirevima koji su naviještali samo jedno, skoru smrt. Ali Job prihvati patnju, uporno i uporno ponavljaše sebi kako je Gospodin dobar i pravedan ma što mu poslao. Tako bi bile izbjegnute stotine tisuća tragedija u svijetu, samo upornošću u vjeri. Vjeri u Boga i u istinu da je on dobar i pravedan i da će jednom na sve uzvratiti. Job je patio i niti u svojoj nutrini nije posumnjao, čak ni na trenutak da mu Gospodin bezrazložno nanosi zlo. U bezrazložno zlo mogu vjerovati samo oni koji Boga ne poznaju. Bog se nikad ne iživljava nad čovjekom. Job će istina kasnije prokleti dan u koji se rodio i noć kad jave: Začeo se dječak. (Usp. Job 3, 1) Ali nikad neće odustati od ideje dobrog i pravednog Boga.
„Tada mu njegova žena reče: Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri! Job joj odgovori: Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? (Job 2, 9-10)“ I tako „raspeti“ Job brani pozicije dobra i pravedna Boga. Tako će mnogo kasnije tisuće i tisuće Jobovih nasljednika sada kršćana dati svoj život vjerujući u Boga koji i iz te krajnje žrtve može učiniti nešto veoma dobro. Čak i kad su sve Jobove nade izgubljene, čak i kad mu ona najbliža, majka njegove mrtve djece, ljubav njegova života savjetuje da odustane on uporno i uporno brani Boga i vjeruje.
Kod Joba je upornost ključ preživljavanja. Uporno i uporno je vjerovao Bogu. I vjerojatno je u tmurnim noćima dok nije mogao spavati zbog čireva koji su ga boljeli pomišljao: „Zašto, zašto Gospodine baš meni?“ Ali te njegove noćne slutnje ne nađoše odgovora u Knjigama, mnogo kasnije će netko reći kako je patnja misterij, tajna. Možda ne vidimo razloga ali vjerujem da ta patnja ima neki smisao, mora imati smisao. Trebale bi mi neke nove, dublje oči koje bi mogle vidjeti bar djelić mudrosti i tajna Božjih i ono kad u knjizi Mudrosti napisa o bezbožnicima:
„Oni ne znaju tajna Božjih,
ne očekuju nagradu za svetost,
ne vjeruju u naknadu čistim dušama. (Mudr 2, 22)“
A tu se krije tajna svih ljudskih života. Prolazio grešnik lagodno životom ili pravednik teško patio naknadu će dobiti samo čiste duše. Do sto godina života, makar ga veći dio ili sav prošao u patnji u usporedbi s beskrajnom vječnošću jest sitnica. Ali tko zna da li je Job to znao? Tko zna kako bi mi reagirali u njegovoj situaciji ipak velika je sreća što Biblijska priča o Jobu postoji. Ona je inspiracija za sve patnike svijeta. Dokaz vjernosti i upornosti i istinitosti one kako ako čovjek zna zašto može preživjeti svako kako. Pa veliki Job zaključuje: „On me ubit’ može: nade druge nemam… (Job 13, 15)“
A Job: „U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama. (Job 2, 10)“ Ni mišlju, ni trunkom sumnje. Tako da u ime Joba mogu s sv. Petrom uzviknuti: „Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. (1Pet 4, 13)“ Život Jobov je tragični prikaz jednog sretnog i radosnog života jer nakon kušnje upornosti i vjere koju Job prođe i preživi Bog mu uzvraća i dade svega i više no što je imao prije.
Jer, „ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.
A kad se probudim, k sebi će me dići:
iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.
Njega ja ću kao svojega gledati,
i očima mojim neće biti stranac:
za njime srce mi čezne u grudima. (Job 19, 25-27)“
Nema komentara:
Objavi komentar