Napokon da napišem nešto o ovom svecu svetom Nikoli Biskupu ili Nikoli iz Mire, zaštitniku moreplovaca, putnika, trgovaca, zatvorenika i djece (kažu da ga zazivaju čak i lopovi, ne znam, tako kažu) i onom koji nas je toliko puta u djetinjstvu usrećio. Dolazi li na magarcu još nisam otkrio ali bi ono malo slame ili list kupusa redovito nestajali, pod refulom bure ili mu je magarac bio tako gladan da je baš kod svakog smaznuo sve što mu se stavilo, ne znam.
Uglavnom o njegovom djetinjstvu se ne zna mnogo. Zna se da je rođen u Patari koja je zajedno s Mirom - današnjom Demre koja se nalazi 90 kilometara zapadno od Antalije poznatog ljetovališta u Turskoj – bila najznačajniji lučki grad Licije.
Jedini događaj, zbog kojeg je i rođena tako predivna „priča“ koja uveseljava mnogu djecu i starije koji se vesele zbog dječje radosti, je onaj o tri cure koje nisu imale miraz. Otac ih je odlučio prepustiti prostituciji kako bi zaradile za udaju. Kad je Nikola to čuo kroz prozor im je ubacio zlatnike i pobjegao. Tako je udana prva. Nikola je ponovio svoje djelo i udana je druga. Ali želja oca da upozna dobročinitelja bila je tolika da je čekao na vratima kad će taj netko ubaciti miraz za treću kćer. I kad se to dogodilo Nikola nije uspio pobjeći kao prva dva puta nego ga je otac prepoznao i počeo mu zahvaljivati. Uz sve Nikoline molbe da ga nikom ne otkrije već sutradan je čitav onaj kraj znao za dobrog Nikolu iz Patare.
U ta je vremena (krajem III. st.) još je vrijedio moto „vox populi, vox Dei“ (glas naroda je glas Božji), što je značilo ako narod izabere nekoga za neku dužnost, u ovom slučaju Nikolu za biskupa, to je Crkva u pravilu prihvaćala. No ipak se nešto izvanredno dogodilo jer Nikola nije bio svećenik već je kao laik izabran za biskupa. Njegova svetost bila je dovoljna za narod da ga proglasi biskupom. A to se dogodilo ovako: Nakon smrti Mirskog biskupa Gospodin u snu objavi jednom svećeniku kako skupštini mora predložiti mladića koji će tog jutra prvi stupiti u crkvu. Pogađate, prvi je stupio Nikola. Kad ga je taj svećenik doveo pred narod nastalo je oduševljenje i Nikola je potvrđen za biskupa Mire.
Nikola se kao biskup suprotstavljao, tada još raširenima, poganskim vjerovanjima. Neke legende govore kako je on naredio rušenje velebnog Artemidinog hrama u Miri no istini je bliže da je on srušio dotadašnja vjerovanja u Artemidu i druga poganska božanstva, a drugi su rušili nakon toga opustjele hramove.
Postoji i ona zgoda kad je zavladala glad u Miri, a brodovi za prijestolnicu, puni žita bi se tu zaustavili i opskrbili vodom te je jednog dana Nikola ušao u jedan od brodova i zamolio kapetana da iskrca dio svoga žita jer grad gladuje. Kapetan je na prvu odbio pravdajući se da će se mjeriti količina žita kad stigne na odredište. No pod molbama biskupa Nikole ipak popusti i dade dio žita. Grad je bio spašen, a vele da je kad je brod stigao u prijestolnicu u njemu bilo žita koliko i prije nego je u Miri iskrcao dio.
Postoji negdje zapisana i ona zgoda kad je spasio tri osuđenika. Bili su već na stratištu zvanom Berra kad je svetac iz grada potrčao da ih spasi. Došavši na stratište našao je trojicu svezanih i egzekutora podignuta mača. No još iz daljine vikne, a kad se približi uze mač egzekutoru i daleko ga baci te naredi da odriješe osuđenike. Kad se vratio u grad išao je ravno guverneru Eustaziju koji ih je osudio. Približivši mu se Eustazije mu poče iskazivati počast no ovaj ga odgurne i to poprati riječima: „Lopov, oskvrnitelj, krvopija i bezbožnik neprijatelji Božji.“ A ovaj se pokušavši sebe opravdati poče vaditi: „Eudozije i Simonide su svjedočili protiv njih.“ A svetac mu odgovori: „Ne Eudozije ni Simonid već Kristafio (zlato) i Argiro (srebro) su te izopačili i doveli do ove sramote.“ Kasnije se doznalo da je Eustazije platio ovima da bi svjedočili protiv trojice nedužnih građana kojih se htio riješiti.
U to vrijeme Crkvu i kršćanski nauk tresle su hereze i heretičari. Zbog njih je 325. sazvan koncil u Niceji. Postoji više anegdota s tog koncila no najzanimljivija je ona kako je sveti Nikola dao pljusku Ariju kad je ovaj ustrajao u svojoj herezi. No takav čin u carevoj prisutnosti bio je strogo kažnjiv te su mu oduzeta biskupska obilježja i bi zatvoren. No te noći mu se ukažu Isus i Marija, oslobode ga i vrate mu biskupski ogrtač i evanđelje.
Možda i ono zbog čega ga najviše časte putnici, a posebno moreplovci, pa gotovo u svim većim lučkim gradovima svijeta imamo njegove crkve ili kapelice, ostaje samo kao legenda jer se o tome ne zna gotovo ništa osim da se događaj zbio na moru za oluje koja se smirila njegovim djelovanjem.
A o smrti mu ne znamo ni toliko. Poznato je tek da je umro u visokoj dobi i da su mu na sprovodu bili mnogi biskupi i svećenici noseći baklje i svijeće, te mu je tijelo položeno u crkvi u Miri.
Ono što znamo sigurno je da je umro 6. prosinca 343. ili 344. i da su mu zadnje riječi bile: „U ruke tvoje predajem dušu svoju. Otkupio si me Gospodine, Bože moj!“
by Dominis
Foto: AI
Nema komentara:
Objavi komentar