utorak, 24. prosinca 2019.

Sretan Božić


ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Kristovo rođenje



„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. (Lk 2, 1–7)“

„Evo, dolazi na svijet Sin, ''porod ženin'', koji će uništiti zlo grijeha u samom korijenu: ''On će satrti glavu zmiji.''“[1] On će obnoviti svijet i otvoriti čovjeku vrata raja. On za koga nije bilo mjesta u svratištu donijeti će novi pogled na Zakon i novu, sveobuhvatnu maksimu ljubavi.

No krenimo od početka. Točan datum i godina Kristova rođenja dovode se u pitanje. „Po Mt 2,1 Isus se rodio za vladanja Heroda Velikog koji nije bio Židov nego Idumejac. Na vlast su ga postavili Rimljani. Bio je veoma okrutan i ljubomoran. U strahu da ne izgubi prijestolje pogubio je gotovo svu svoju obitelj. Da se dodvori Židovima, počeo je graditi novi Hram. Vladao je od 37. pr. Kr. do 4. pr. Kr. Odatle je jasno da se Isus rodio prije 4. godine pr. Kr. Kako to “prije Krista”? To potječe od pogreške u računanju. Godine 525. skitski monah Dionizije Maleni preračunavao je prijašnje brojanje godina u sadašnje, pa je godinu Isusova rođenja pogrešno smjestio 5–7 godina prekasno. On je osim toga iz nadnevka blagdana Božića zaključio da se Isus zaista rodio 25. prosinca. Ali Rimska je Crkva taj nadnevak uzela za blagdan Isusova rođenja jer točan nadnevak toga događaja nije bio poznat, a taj je dan onamo od cara Aurelija (270-275) bio posvećen nepobjedivom bogu Suncu. Točno se vrijeme Isusovog rođenja, dakle, neda ustanoviti iz biblijskih tekstova.“[2] No već sveti Augustin u spisu Trojstvo navodi: „Predaja je da se Isus rodio 25. prosinca.“[3] A „Hipolit Rimski u svome ''Komentaru na Knjigu o Danielu,'' pisanu oko 204. godine, tvrdi sljedeće: Prvi se dolazak našega Gospodina u tijelu, kada je rođen u Betlehemu, zbio 25. prosinca, u srijedu. (…) Dok je dan rođenja Nepobjedivog Sunca ustanovio (kako rekosmo) car Aurelijan tek 274. godine.“[4] Iz čega se može iščitati da se i prije ustanovljenja rimske svečanosti, po kojoj je navodno određen datum rođenja, već u predaji držalo da je Krist rođen baš 25. prosinca. To i ne bi bilo čudno, jer ako je Djevica Marija bila najvjerojatniji izvor, bar za Evanđelja djetinjstva, mogao je, kad već nije u pismenoj, bar u usmenoj predaji ostati zapamćen točan datum Kristova rođenja.

Tko je car August? Evanđelist Luka želi smjestiti rođenje Isusovo u točno određeni povijesni kontekst i u određeno vrijeme u kojem se uistinu rođenje i dogodilo. „Na rimskom prijestolju sjedi silni car August Oktavijan. (…) August mu je časni naslov koji mu je dao senat zbog povećanja imperija. (…) Bio mu je podložan sav tadašnji kulturni svijet. Pisci i povjesničari hvale Augusta zbog razboritog upravljanja zemljom, zbog njegovih djela, a posebno zbog statističkih dokumenata.“[5] Luki je ipak, kako smo već naglasili, bilo važnije teološko značenje od onog povijesnog i geografskog. Značenje pojma popisa „svega svijeta“ za njega znači kako „Isus ulazi u povijest ne samo malog izraelskog naroda već u povijest svega čovječanstva, kojeg je središte tada bio Rim. Mesija se morao po pismu roditi u Betlehemu. (Mal 5, 2) Tako tumače i veliki svećenici i književnici. (Mt 2, 5) To iščekuje i narod. (Iv 7, 42) Jedna zapovijed cara omogućit će ostvarenje proroštva. Događaji svjetske povijesti u službi su povijesti spasenja. Bog je gospodar povijesti. U Betlehemu se rodio Jišaj, praotac Davidov (1 Sam 20, 6), tu se rodio i David. Betlehem je ''Davidov grad'' (1 Sam 20, 6) Tu se mora roditi i ''Davidov sin'', Mesija.“[6] Tako se Josip zbog popisa uputio u Betlehem, a time kako već rekosmo „i ne znajući, car pridonosi ispunjenju obećanja.“[7] Kada se Bog odlučio spustiti među ljude nije to učinio na „velika vrata.“ Dapače, „Spasitelj dolazi na svijet u velikoj skromnosti i siromaštvu. ''Sin Davidov'' ne rađa se u palači na zlatnoj postelji. Rađa se u ''raspaloj kolibi Davidovoj'' (Am 9, 11) da ''zatvori pukotine, popravi ruševna mjesta, opet je sazda kao u stara vremena'', kao mladica panja Jišajeva. (Iz 11, 1)“[8]

No August i Isus imaju još jednu poveznicu. Na jednom starom natpisu piše o Augustu kako je dan njegova rođenja „čitavu svijetu dao drugačiji izgled: propao bi da u njemu, sada rođenome, nije zasjala zajednička sreća… Providnost, koja božanski ravna svakim životom, ovog je čovjeka ispunila takvim darovima za spasenje ljudi da ga je nama i budućim naraštajima poslala kao spasitelja… Rođendan boga bio je za svijet početak ''evanđelja'' (radosne vijesti) koja su povezana s njime. Njegovim rođenjem mora započeti novo računanje vremena. (usp. Stöger, Das Evangelium nach Lukas, str 74)“[9] I gledajući na sve to možemo primijetiti da se sve to, što je rečeno o Augustu, ostvarilo u Kristu.

„Isus nije rođen i nije se pojavio u javnosti u neodređenom vremenu kao u mitu. On pripada vremenu koje se točno može datirati i zemljopisnom prostoru koje se točno može označiti: univerzalno i konkretno međusobno se dodiruju.“[10] Isus je rođen pod ovim istim našim nebom i pod istim zvijezdama. Možda je i te noći bio puni mjesec kako će biti i noćas. Možda je svijet morao zastati i možda se zemlja morala prestati okretati. Možda se sunce trebalo ugasiti bar na trenutak zbog veličine događaja koji se odvijao u malom Davidovu gradu. No „k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. (Iv 1, 11)“ „Onaj koji je raspet izvan grada (usp. Heb 13, 12), izvan grada je došao na svijet.“[11] Došao je na svijet tako malen, poput kakva prosjačeta, u špilji pokraj Betlehema. U špilji koju su neki betlehemci koristili kao štalu za svoje blago. I riječ blago u hrvatskom jeziku u oba značenja savršeno opisuju ovaj događaj. Došao je blago – miroljubivo, tiho i ponizno. A možemo tu istu riječ koristiti i tako da je došlo na svijet blago – istinsko nebesko blago.

„Augustin je značenje jasala protumačio mišlju koja se na prvi pogled čini gotovo neprikladna, ali, pomnije ispitana, sadrži duboku istinu. Jasle su mjesto gdje životinje pronalaze svoju hranu. No sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba – kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo ''biti'' čovjekom. To je hrana koja čovjeku daruje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan da primi Božji kruh.“[12] I mnogi su jeli i nasitiše se. (Usp. Mk 8, 8) Ali tada još ne spoznaše tko je te noći došao na svijet. „To rođenje sve stavlja u pokret. Nitko ne ostaje ravnodušan prema ovom rođenju. Ili ljubi ovo Dijete, ili ga mrzi i progoni. Sile tame žele da pogase ovo svjetlo koje je zasjalo. No uzalud, Bog je ušao u povijest i ostvarit će svoj naum usprkos svim ljudskim makinacijama.“[13] Trebale su proći godine i godine dok je svijet shvatio, ali bilo je neizbježno da upozna i prihvati onoga koji se te noći pojavio jer on je svjetlo koje tako snažno privlači.

Neki noviji teolozi stavljaju u sumnju Betlehem kao grad Kristova rođenja i smatraju to kasnijim teološkim konstruktom, a ne povijesnom činjenicom. To brane time što su Krista od početka nazivali Nazarećaninom pa tako smatraju da je Krist rođen u Nazaretu, a ne u Betlehemu. Za njih bi Betlehem bio literarno mjesto rođenja; teološko rezoniranje, a ne i povijesna činjenica.[14] No činjenica je da postoje dva najpouzdanija izvješća, Mateja i Luke, koji su iz različitih izvora posvjedočili točno određene činjenice koje su pak teško oborive. „Ako se držimo izvora – reći će papa Benedikt XVI. – ostaje jasno da je Isus rođen u Betlehemu, a odrastao u Nazaretu.“[15] „Možemo nadodati da se u tome slažu i apokrifi koji su nastali u prvim stoljećima (Evanđelje sv. Jakova) te crkveni pisci drugog i trećeg stoljeća (sv. Justin i Origen).“[16] „U 2. st. Justin govori Trifonu (obojica iz Palestine): ''Dijete se rodilo u Betlehemu. Josip nije imao mjesta u selu pa ga zakloni u obližnjoj špilji.'' I Origen odgovara Celsu da može propitati u Betlehemu za mjesto Isusova rođenja. I vjernici i nevjernici pokazat će mu spilju u kojoj se rodio Isus.“[17]

„A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:
"Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!"

Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: "Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin."“ (Lk 2, 8–15) „Pastiri su za učene rabine bili u to vrijeme prezreni stalež. Naprotiv, u povijesti spasenja pastiri su predstavnici praotaca iz slavnih dana "mladosti" Izraela. (Hoš 2, 17) ujedno su i najizrazitiji predstavnici "siromaha Jahvinih", kojima je obećano mesijansko kraljevstvo. Izrael je u svojim najljepšim danima, danima svoje mladosti, bio pastirski narod. Gospodin je pozvao od stada i Mojsija i Davida te ih učinio izbaviteljima i vođama svoga naroda.“[18] Oni nisu samo izvanjski predstavnici naroda, oni su i iznutra bliži Bogu koji je postao dijete.[19] „Oni predstavljaju Izraelove siromahe, siromahe uopće: prvu Božju ljubav.“[20] Također su u to vrijeme „pastire smatrali javnim grešnicima. Isus, dakle, dolazi kao Spasitelj grešnika. U Mišini – to je zbirka tumačenja Zakona koju su sastavili rabini i koju su farizeji stavljali uz bok Zakonu – veli se da će se dolazak Mesije navijestiti pastirima u blizini Betlehema. Možda je ova pojedinost ovamo uklopljena kao dokaz da se to ispunilo. Sama je pak zgoda opisana po shemi navještaja koju smo već upoznali u Lk 1,5-25 i Lk 1,26-38. U tom događaju na djelu je slava gospodnja (2,9), tj. sve što se od Boga na zemlji može vidjeti. Danas Bog u ovom Djetetu ispunja obećanja Starog saveza. To je Dijete u velikodušnoj vjeri nazvano: Spasitelj, Krist, Gospodin. Slična se vjeroispovijed nalazi u Petrovoj propovijedi na Pedesetnicu (Dj 2,36). Naslov "Spasitelj" ušao je relativno kasno u novozavjetnu teologiju. Taj naslov dolazi više puta u Evanđelju djetinjstva (Lk 1,47; 1,69; 2,11.30), a osim toga još samo jednom u Ivanu (4,42), dva puta u Djelima (5,31 i 31,23) i nekoliko puta u kasnijim Pavlovim poslanicama. Nasuprot tim izričajima stoji znak bespomoćnog Djeteta. Ipak to Dijete poziva na opredjeljenje: vjerovati ili ne. Ali za čas prizor se opet mijenja: anđeli Boga proglasuju slavnim jer je spasio svijet. Riječ "mir" ne znači suprotnost ratu, nego znači spasenje, potpunu sreću koju u posljednjim vremenim poklanja Bog. Mi ljudi imamo samo ići u susret toj sreći kao i pastiri. Mi je ne možemo stvoriti niti prisiliti da dođe. Možemo samo na nju odgovoriti – pohvalom i hvalbenicom.“[21] I „jaslice postaše Crkva“[22] zaključiti će Fulton J. Sheen.

Osmog dana po rođenju Isus bi, po starom židovskom običaju, obrezan. „Tako Isus formalno biva primljen u zajednicu obećanja koja potječe od Abrahama; sad on i pravno pripada izraelskome narodu.“[23] A četrdesetog dana nakon porođenja Isus je prikazan u Hramu. „Četrdesetom danu pripadaju tri događaja: Marijino "očišćenje", "otkupljenje" prvorođenoga djeteta žrtvom koju propisuje Zakon i Isusovo "prikazanje".“[24] Iza poroda muškog djeteta žena se smatra nečistom sedam dana, a zatim ostaje kod kuće još trideset i tri dana nakon toga dolazi u grad i prinosi žrtvu.[25] „Marija je prinijela žrtvu siromaha (usp. Lk 2, 24) Luka, čijim se čitavim Evanđeljem provlači teologija siromaha i siromaštva, ovdje nam još jednom posve jasno daje doznanja da se Isusova obitelj ubraja u Izraelove siromahe, da je upravo među njima moglo sazreti ispunjenje obećanja. (…) Marija ne mora biti očišćena nakon Isusova rođenja: ovo rođenje donosi očišćenje svijeta. Ali ona je podložna Zakonu i upravo tako služi ispunjenju obećanja.“[26] Drugi događaj je prikazanje Isusa u Hramu. „Prvorođenci su Božje vlasništvo.“[27] To još vuče korijene od one noći Izlaska u Egiptu kada su Egipatski prvorođenci ginuli, a Bog je čudesno spasio prvence svoga naroda i zato mu oni pripadaju.[28] To prikazanje nije bilo nužno izvršiti u Hramu no „ulaskom Isusa u Hram ispunja se "sedamdeset sedmica", da "da se dokrajči opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna pravednost… da se pomaže Sveti nad svetima." (Dn 9, 24) Nastupa punina vremena. (Gal 4, 4) Ostvaruje se spasenje za sve narode. Ovo je najveća točka evanđelja djetinjstva, najjasnija objava tajne Isusa iz Nazareta. U prikazanju u Hramu vidi evanđelist početak dana Gospodnjeg. (Mal 2, 17 – 3, 5) U Isusu dolazi sam Jahve u svoj Hram. (Mal 3, 1) I ovu će istinu još jasnije objaviti Stari zavjet preko dva svoja proročka lika, preko dva svjedoka koji su uosobljenje proroštva SZ: preko Šimuna (uslišanje) i Ane (pomilovanje), dva svjedoka koji uosobljuju i svu čežnju starozavjetnih pravednika za mesijanskim danima, za "utjehom Izraela", "otkupljenjem Jeruzalema".“[29]



Nikola Dominis

[1] Sv. Ivan Pavao II., Redemptoris Mater, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., br. 11
[2] Dopisna teologija, urednik: Dr. Jerko Fućak, Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb, str. 19
[5] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 111
[6] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 112
[7] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 76
[8] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 112
[9] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 70
[10] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 75
[11] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 78
[12] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 80
[13] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 37
[14] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 38
[15] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 77
[16] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 39
[17] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 113
[18] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 115
[19] Usp. Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 84
[20] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 84
[22] Fulton J. Sheen, Vječni Galilejac, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1959., str. 16
[23] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 92
[24] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 93
[25] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121
[26] Benedikt XVI., Djetinjstvo Isusovo, Verbum, Split, 2012., str. 94
[27] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121
[28] Usp. Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 121
[29] Celestin Tomić, Evanđelja djetinjstva Isusova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971., str. 122


petak, 13. prosinca 2019.

Nagrađeni esej: Odnos sreće i siromaštva u duhovnom pogledu sv. Franje Asiškoga


Donosimo vam esej s kojim se N. Dominis natjecao na natječaju hrvatskog duhovnog stvaralaštva "Stjepan Kranjčić". Jedinom nacionalnom natječaju duhovnog stvaralaštva. Na tom natječaju ovaj je esej zauzeo drugo mjesto, prvo je mjesto osvojio esej "Beatitudo et felicitas" Ružice Martinović-Vlahović, a treće mjesto esej "Jedino Bog dostaje" autora Nevena Drozdeka. Više o dodjeli nagrada pročitajte OVDJE

Odnos sreće i siromaštva u duhovnom pogledu sv. Franje Asiškoga


Nije posve sigurno kada je nastao ovaj tekst koji sam izabrao kao polaznu točku za govor o odnosu sreće i siromaštva u duhovnom pogledu sv. Franje Asiškoga. Radi se, dakle, o djelu  Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom, nadahnutom djelu u kojem se istinski osjeća zanos svetog Franje i ljubav prema Siromaštini kao jednom od temelja njegove religioznosti. Danas se općenito drži da je nastalo oko 1250 –1260. Nije poznat ni autor spominju se imena Antuna Padovanskog, Ivana Parentia, Ivana Parmskog, Krescencija iz Iesia, Cezarija Špajerskog. S nekom izvjesnošću može se reći kako je teško da je autor sveti Antun dok je najizglednije to Ivan Parmski. Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom djelo je koje u punini prikazuje romantičnost i zanesenjaštvo kojim je odisala Franjina religioznost, a koja je imala snagu doprijeti kako do racionalizma onog vremena tako i do racionalizma i relativizma našeg vremena. Jer reći će G. K. Chesterton: Nitko više nije isti nakon što se upozna sa sv. Franjom. Kada se njega upozna racionalizam i relativizam gube svoj smisao jer njegova priča čini nas tako uvjerenima u ono o čemu govori. On ne ostavlja čovjeka mirna u svom racionalizmu i relativizmu već ga oduševljava i pribija uz zid tih dvaju pravaca i tada ostaje jedino jedno rješenje, okrenuti se i pronaći novi put, put ka svijetlu i sreći – vječnoj i sadašnjoj. Sad nam ostaje pitanje mogu li zanos i romantika ući u djelo koje bi trebalo naginjati filozofiji. Da li je moguće spojiti zanos, romantiku i filozofiju u jednu smislenu priču. Pa pokušajmo.

„Kraljevstvo nebesko s pravom pripada onima koji svojevoljno ne posjeduju ništa od zemaljskih dobara zbog duhovne odluke i želje za vječnim dobrima. Tko ne mari za zemaljska dobra, i treba da živi od nebeskih dobara; neka sretnim ustima blaguje slatke mrvice što padaju sa stola (usp. Mt 15,27) svetih anđela u sadašnjem progonstvu onaj koji se odrekao sviju zemaljskih dobara i sve smatra izmetinama (usp. Fil 3,8) pa zavređuje kušati kako je sladak i dobar Gospodin (usp. Ps 34,9; 1 Pet 2,3). (SgS, 3)“ Već u proslovu možemo osjetiti onu slobodu koju donosi potpuno siromaštvo. Tko čezne za duhovnim, višim vrijednostima ne okreće pogleda na niže, prizemne i zemaljske stvari. Neka sretnim ustima blaguje mrvice, toga ne može činiti drugi doli onaj zaljubljenik, vječni zaljubljenik poput sv. Franje. Takav će naći sreću u mrvicama i u duhu. Takav može biti lišen svega i ipak biti najsretniji čovjek na svijetu. Možemo, legitimno, postaviti pitanje postoji li takav, pa i odgovoriti, a zašto ga ne bi bilo? Netko tko možda već živi među nama ili netko tko nadolazi ali uvjeren sam morati će slijediti sv. Franju, takav će moći ponijeti svijet u one sfere duboke kršćanske duhovnosti u današnje vrijeme već zaboravljene. 

Franjo je primijetio daleko prije nastanka anti-kapitalističkog pokreta, kako su kapital i veliko vlasništvo pogubni za moral. Po njemu sreća ne dolazi od materijalnih stvari već od čista duha.  Nekoliko stoljeća kasnije Schopenhauer će isto zaključiti kako se „ljudi tisuću puta više trse oko stjecanja bogatstva, nego oko izobrazbe duha; dok našoj sreći mnogo više pridonosi ono što jesmo nego ono što imamo.“ Ljudi se uvijek iznova vraćaju svojim manama i popuštaju pred sjajem bogatstva tj. kako bi rekao autor, klanjaju mu se i grabe se za izmet, dok im istinska sreća ostaje izvan dohvata. A sveti se Franjo svim žarom duha dao na potpuno suprotno junačko djelo, on ju je tražio, čeznuo za njom i „nije krzmao pred protivštinom, nije se plašio neuspjeha, nije izbjegavao napor, nije zazirao ni od kakve tjelesne nevolje samo zato da bi mu se konačno pružila mogućnost da uzmogne prispjeti do nje kojoj je Gospodin predao ključeve kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 16,19). (SgS, 4)“ Jer je rečeno „blago siromasima u duhu, njihovo kraljevstvo nebesko (usp. Mt 5,3).“ Svijet je oduvijek volio i težio za zemaljskim, kako je valjda ono od zemlje stvoren ima neku težnju da k njoj okreće svoje biće, a ne uviđa kako ga je Bog stvorio, a ne blato samo od sebe. A sv. je „Franjo poput radoznalih istraživača počeo obilaziti ulice i trgove grada, i pomnjivo je tražio onu koju ljubi duša njegova (usp. Pj 3,2). (SgS, 5)“ Te riječi bijahu priprostim ljudima nerazumljive. Jako su mrzili Siromaštinu i od nje se uklanjali, a on ju još traži. Pa otiđe odličnicima misleći kako oni razumiju. A oni mu rekoše još grublje. „Siromaština koju tražiš neka uvijek bude tvoja, i tvojih sinova, i tvojih potomaka nakon tebe (usp. Post 13,15). Nama više odgovara to da uživamo naslade, da obilujemo bogatstvom, jer je kratka vijeka i tužan život naš i nema lijeka kad čovjeku dođe kraj (usp. Mudr 2,1). (SgS, 6)“ Eto vam vaš tužan život, kako sami rekoste, Franjo želi biti sretan. I ljudi ne shvatiše kako su siromašni slobodni i laki, bez tereta i bez briga. Siromaština donosi slobodu ali oni poželješe biti robovi zemaljskih stvari. I „Bog reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?' (Lk 12, 20)“ 

Sv. Franjo nadalje pronalazi dvojicu siromaha i ti siromasi mu ovako rekoše: „Siromaština je jedinstvena pojava. Svaki je čovjek prezire zato što se ne nalazi u zemlji onih koji žive udobno (usp. Job 28,13). Zato je skrivena njihovim očima; ona izmiče i pticama nebeskim (usp. Job 28,21). Jedino je Bogu poznat njezin put i mjesto gdje prebiva (usp. Job 28,23). (SgS, 10)“ „Ako dakle, brate, želiš doći do nje, svuci svoju svečanu odjeću (usp. Jdt 10,3) i odbaci svako breme i grijeh koji lako zavodi (usp. Heb 12,1). (SgS, 11)“ Jedino tako je moguće doći do blaženstva, odbacivši sve što nas sputava. Jedino se tako dolazi do Neba i duhovnog blaženstva, samo slobodni i neopterećeni lete tako visoko. Søren Aabye Kierkegaard će reći da je potpuno odreknuće važan korak da se dosegne istinska vjera. Odbacite sve i „kažem vam da će svako mjesto na koje stupi vaša noga biti vaše (usp. Pnz 11,24). (SgS, 13)“ Zvuči kao paradoks ali ni toga se ne treba bojati, jer što li je paradoks doli tek ljudska logika koju izigrava božanska svemoć. 

„Ljudima se često predbacuje – veli opet Schopenhauer – da su im želje usmjerene prvenstveno na novac, i da ga vole iznad svega.“  No tvrdi da je prirodno, čak i neizbježno voljeti ono što svakoga časa može promijeniti za bilo koji od predmeta naših promjenjivih i raznolikih prohtjeva. Hrana je dobra za gladnoga, lijek za bolesnog ali samo novac je – tvrdi – apsolutno dobro jer rješava ne samo jednu već mnoge potrebe. No bogatstvo bi trebalo biti osiguranje, a ne sredstvo pribavljanja užitaka svijeta. Samo bogatstvo po sebi ne bi bilo zlo, ali tko ga se grčevito drži, a ono uglavnom tako djeluje na ljude, taj ne diže pogleda k Nebu u neke više predjele duhovnog života. Takav ostaje prizemljen za realne, sitne i beznačajne stvari koje donosi bogatstvo. Ovo dakle nije poziv za sve, ali oni koji odaberu put radikalne svetosti moraju izvršiti taj korak odreknuća. „U odreknuću ja se ostavljam svega, – veli nadalje Kierkegaard – ovo kretanje vršim u sebi samom, pa ako ga ne izvršim, tada je to isključivo zato što sam plašljiv, slab i bez oduševljenja… (…) Vjerom se ne odričem ničega, nego, naprotiv, ja u vjeri dobivam sve…“ Ili da rečem još radikalnije, ono čega se odreknem pretvara mi se u bogatstvo, istinsko bogatstvo.

Postoji još jedno nesuglasje. Kada gledamo na ovaj svijet neduhovnim očima onda često primijetimo kako se u ovom životu događa da pravednici žive u teškoj oskudici, a nepravednici u bogatstvu i obilju. No „pravednika ne sažalijevaj zbog siromaštva u ovomu životu, – reče jednom sveti Ivan Zlatousti – nego ga smatraj blaženim zbog budućega obilja dobara.“ „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. (2 Kor 4,17-18)“ No „prije nego što počneš uživati u budućoj slavi, već sada ti je u baštinu pala nagrada, u obnavljajućemu trpljenju naše duše koja postaje mudrija i bogobojaznija, osnaženija strpljenjem, krjepkija i snažnija. (Sv. I. Zlatousti)“ I možemo slobodno nadodati – sretnija, jer „krepostan čovjek je sretan što živi kreposno (KKC, 1810)“, neovisno o situaciji u kojoj živi. Odakle svetom Franji zanos i tolika ljubav, pa nadalje i romantična sreća i dječačka radost, sve to imalo je jedan jedini izvor, Krist! On je bio jedini izvor iz kojeg je pio sv. Franjo i koji ga je učinio tako sretnim i radi kojeg je sa smiješkom sve odbacio, naravno, da bogatstvo stekne.

U nastavku Siromaština govori o svojoj prvoj radosti. Bijaše ona s Adamom i Evom, s prvim čovjekom u Raju. „Mislila sam da ću s njim boraviti dovijeka, jer ga je Svevišnji stvorio kao pravedna, dobra i mudra te smjestio na najubavije i najljepše mjesto. Bijah uvelike radosna, sve vrijeme sam igrala pred njim (usp. Izr 8,30), jer ne imađaše nikakva vlasništva, sav bijaše Božji. (SgS, 25)“ Nije li možda u tome sreća, biti sav Božji. No nakon njihove nesretne sudbine tražila je onoga s kim bi sklopila savez ali je Abrahamu, Izaku, Jakovu i ostalima obećano bogatstvo i zemlja u kojoj teče med i mlijeko (usp. Izl 3,17), u njima nije našla saveznika sve „dok iz krila Očeva (usp. Iv 1,18) nije na svijet došao Svevišnji koji me ponovno najmilostivije potražio. (SgS, 30)“ I „s obzirom na mene izabranicima je svojim sačinio oporuku i potvrdio je neopozivim izričajem govoreći: ’Nemojte posjedovati ni zlata ni srebra, ni novca. Nemojte nositi ni kesu, ni torbu, ni štap, ni obuću, i nemojte imati dviju haljina (usp. Mt 10,9–10; Lk 9,3). (SgS, 31) I, nadalje, mnoge slične riječi. U svemu je on ljubio siromaštvo. I nakon mnogo godina dođoše neki novi ljudi „bijahu gorljivi duhom, radosni nadom, u nevolji strpljivi (usp. Rim 12,11.12), krotka i ponizna srca (usp. Mt 11,29). Čuvali su mir duše, sklad kreposti, međusobnu slogu, povezanost srdaca, radosno jedinstvo zajedničkoga života. (SgS, 37)“ Bijahu oni, jednostavni, siromašni i sretni. Bijahu oni izazov za sve koji su došli nakon njih.

Da li je, dakle, moguće povezati sreću i siromaštvo? Vidimo u Franjinom slučaju da jest, premda moramo ovdje razlikovati izabrano siromaštvo poradi kraljevstva Božjeg i ono siromaštvo potrebnika, koji su potrebni milosrđa. „Istina je – vele braća u Legendi trojice drugova – da smo siromašni, ali siromaštvo za nas nije teret, kao za druge potrebnike, budući da smo postali siromašni našim slobodnim izborom, po milosti Božjoj, slijedeći njegov savjet (LegTd 39).“ Možda je, još da nadodamo, rođenje u Betlehemu najljepši izraz sreće siromašnih. On, kome se sva tri svijeta pokoravaju, komu se horde Anđela klanjaju „položen je – kaže evanđelist – u jasle, jer za nj nije bilo mjesta u svratištu (usp. Lk 2,7)“. A prvi posjetioci bijahu siromašni pastiri što su pasli stada na proplanku iznad grada, a i njegovi učenici, trideset godina kasnije, bijahu redom priprosti i siromašni ribari. Kakav je to Kralj koji je odbacio zlatno prestolje i nije imao gdje glavu nasloniti (Usp. Mt 8, 20)? Kakav je to Kralj koji se okružio priprostim siromasima, bolesnima i malenima, pa ipak je s takvom miroljubivom vojskom osvojio svijet? To je Isus Krist, Franjin Kralj. Kralj sretnih siromaha.

Nikola Dominis

četvrtak, 5. prosinca 2019.

6. prosinca (Sveti Nikola)


Najsretniji dan,
za svu djecu svijeta,
teško pada im san,
dok sveti Nikola šeta.

On im nosi darove,
i sretan je zbog toga,
on nas uči kako treba
ljubit poput Boga.

A radosnog li dana 
kad sveti Nikola dođe,
sva bi djeca voljela 
da nikad ne prođe.

N. Dominis

Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...