subota, 21. studenoga 2020.

ESEJ 3. _ O TOME ŠTO NETKO JEST

 


Oduvijek je važno što netko jest, jer to nosi svugdje i time je prožeto sve što proživljava. Čak i nije najvažnije što čovjek proživi već kako on to osjeća. Netko je negdje rekao kako mi nismo ono što mi mislimo o sebi, ni ono što drugi misle o nama, već smo ono što mi mislimo da drugi misle o nama. A to je pogrešan stav. Od svih mišljenja o meni najvažnije je ono moje, a njega ja biram i nitko ne bi morao na njega utjecati. Dakle, za vedrinu i radost se jednostavno treba otvoriti, ne razmišljajući previše imamo li razloga da budemo takvi. Kao moguće razloge za veselje Schopenhauer navodi zdravlje i favorizira melankoličnost, prepoznaje je kao pozitivnu stranu karaktera. Pa će tako melankolik i vedar čovjek proživjeti manje imaginarnih nevolja od jednog plašljivca, no više stvarnih pošto je otvoreniji i manje pažljiv.

Autor smatra da iz unutarnje praznine proizlazi želja za društvom, razonodom, užicima i luksuzom što vodi u rasipnost i bijedu, a od toga nas ništa „ne štiti toliko sigurno kao unutrašnje bogatstvo, bogatstvo duha“ jer ono ne ostavlja prostor dosadi. To je nešto poput države, najsretnija je ona koja ne mora ništa uvoziti. Tako je, dakle, i s čovjekom, najsretniji je onaj kojemu je za razonodu izvana potrebno malo toga ili baš ništa i što čovjek više izvora užitaka pronalazi u samome sebi to će biti sretniji jer velika bi bila ludost izgubiti prema unutra da bi se dobilo prema vani. Žrtvovati mir, dokolicu i nezavisnost poradi položaja, bogatstva, titula ne bi bilo nimalo na korist čovjeku. No ipak duhovno bogatom čovjeku izvana mogu doći uzvišeni poticaji, jer – reče – on vodi maštovit, zanimljiv i značajan život tako da djela prirode, raznovrsna djela darovitih ljudi svih epoha i zemalja jesu za njega uživanje i samo ih on može sasvim shvatiti i osjetiti. Kao da su svi ti ljudi živjeli za njega i njemu se obraćali, dok ostali, kao slučajni slušatelji, napola shvaćaju, ne prepoznajući vrijednost darovitog duha. 

A o geniju veli, ukoliko je netko određen da trag svoga duha utisne cijelom ljudskom rodu pred njim stoje samo sreća ili nesreća da razvije talente i ostvari svoje djelo, ili da u tome bude spriječen u slučaju da odabere krivi put ili ga životna situacija odvede u drugom smjeru. Sve ostalo za njega je beznačajno. Kada govori o geniju, čovjeku kojem je težište u cijelosti u njemu, ukazuje kako su izuzetno rijetki ljudi te vrste, a takvi rastu u dokolici, dapače, veliki umovi svih vremena najveću prednost pridaju dokolici. Jer to je vrijeme stvaranja, pronalaženja i razvijanja talenata. Sokrat će dokolicu veličati kao najljepše od svih dobara. No nadarenost, izaziva izuzetno pojačanu osjetljivost za bol u bilo kojem obliku. Jer veli se – gdje je mnogo mudrosti tu je mnogo jada. Dok, čovjeka bez duhovnih potreba Arthur naziva filistrom, čovjekom „najozbiljnije zauzetim stvarnošću koja to nije“. Njemu je svrha namaknuti sve ono što pridonosi tjelesnom užitku, ali sve je to u obrani protiv dosade nedovoljno. U nedostatku idealiteta, a u želji da izbjegnu dosadu, oni  neprestano trče za realitetima no oni se brzo iscrpljuju pa umjesto da zabavljaju oni zamaraju i izazivaju nedaće svih vrsta, dok su idealiteti neiscrpni i sami po sebi nevini i neškodljivi. Ipak čovjek bira krivo i ono realno stavlja na prvo mjesto, pa i oni koji to svjesno racionaliziraju i shvate u čemu je bit nakon malo vremena vraćaju se starim navikama i ponovno stavljaju realitete ispred idealiteta. Možda Bog upravo zato šalje pjesnike, filozofe i teologe, sve te moderne proroke, da uvijek isponova vraćaju ljude ka istinskim vrijednostima i idejama. Stoga ne zaboravi: REALITETI SU PROLAZNI ZA IDEALE SE ŽIVI!

N. Dominis

LITERATURA: Arthur Schopenhauer, O mudrosti života, CID-NOVA, Zagreb, 2011.

utorak, 17. studenoga 2020.

ESEJ 2. _ ŠTO MAINSTREAM MEDIJE ČINI MAINSTREAM


Noam Chomsky je održao predavanje na ovu temu na Z Media Institutu u lipnju 1997. godine. Ja ću ovdje iznijeti isključivo njegove stavove, a na kraju ću dati svoj kratki zaključak. „Ako vas zanima unutarnja struktura medija. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane. Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Što otkrivate? Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo još jedan sektor medija, elitne medije (koji postoje u svakoj državi) koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori), ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.“ Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Što veliki mediji odrede kao glavne priče reflektira se na gotovo sve manje medije. „Postoji mnogo načina na koje vas igre moći mogu vratiti na pravi put ako ste slučajno odmaknuli, jer inače nećete dugo trajati. Taj okvir je prilično pouzdan i razumljivo je da je on samo odraz očitih struktura moći.“


„Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. "Mi" se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? Većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu korporacija. Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo. Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava. Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima.“


„Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) - oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe.“


„Kada kritizirate medije i kažete: "Pogledaj, ovo piše... (taj i taj), ili već netko, jako se naljute." Kažu, s pravom, "nitko meni ne govori što da pišem. Pišem što god želim. Sve ovo o pritisku i ograničenjima su gluposti jer ja nikada nisam pod nikakvim pritiskom". Što je i točno, ali radi se o tome da ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Prošli su kroz sustav socijalizacije.“


„Proizvod su privilegirani ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, znate, ljudi najvišega ranga koji donose odluke u društvu. Proizvod morate prodati tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači (druge korporacije). Bili to TV ili novine, ili bilo što drugo, oni prodaju publiku. Korporacije prodaju publiku drugim korporacijama. Što bi bila vaša hipoteza, što nagađate? Očita pretpostavka je ta da će medijski proizvod reflektirati interes prodavača i kupaca, institucija, sustava moći koji ih okružuju. Bilo bi čudo da se to ne dogodi.“


„Postoje tri struje. Prva je industrija za odnose s javnošću, znate, industrija za propagandu najvećih poslova. Pa što kažu vođe industrije za odnose s javnošću? Druga struja su ono što zovemo javni intelektualci, veliki mislioci, ljudi koji pišu opaske autora i takve stvari. Što oni kažu? Ljudi kao oni koji pišu impresivne knjige o prirodi demokracije. Treća struja je akademska, naročito onaj dio političkih znanosti koji se bavi komunikacijama i informacijama, te stvarima koje su dio političkih znanosti zadnjih sedamdeset ili osamdeset godina. Razmotrite te tri struje i vodeće osobe koje su pisale o tome. Svi oni kažu (djelomično citiram) da su masovna populacija "neobrazovani i dosadni nestručnjaci". Moramo ih držati izvan javne sredine zato što su preglupi i ako ih uključimo samo će stvarati neprilike. Njihov posao je da budu "promatrači", ne "sudionici". Svako malo im je dopušteno glasati, izabrati jednog od onih pametnih tipova. Tada se od njih očekuje da odu doma i rade nešto drugo, gledaju nogomet, na primjer. Ali "neobrazovani i dosadni nestručnjaci" moraju biti promatrači, ne sudionici.“ (Upravo ovdje možemo spomenuti sustav Nove demokracije, koji je već zaživio u nekim zajednicama, gdje bi narod na internet referendumima određivao većinu politike vladajućih, direktna demokracija uključuje sve slojeve društva u strukture odlučivanja.) „Oni vele kako ne smijemo podleći (citiram iz jednoga akademskog članka) "demokratskim dogmatizmima o ljudima kao najboljim sucima svojih interesa". Oni to nisu. Ljudi su jako loši suci svojih interesa i zato smo mi tu da radimo za njihovo dobro.“


„Prvi svjetski rat je bio doba kada je državna propaganda po prvi put bila dobro organizirana. Britanci su imali Ministarstvo Informacija. U SAD-u je postojala kopija tog ministarstva. Zvala se Odbor za javne informacije (prikladno orwellovsko ime), odnosno Creelov odbor. Osoba koja ga je vodila zvao se Creel. Stručnjaci za odnose s javnošću su postojali i ranije, ali nikada nije postojala industrija za odnose s javnošću. Postojali su ljudi koji su Rockefellerov imidž činili ljepšim, ali velika industrija za odnose s javnošću, inače američka izmišljotina, proizlazi iz Prvoga svjetskog rata. Vodeće osobe su bili članovi Creelovog odbora. Jedan od glavnih, Edward Bernays, dolazi izravno iz Creelovog odbora. Napisao je knjigu "Propaganda". Termin propaganda, slučajno, nije imao negativnih konotacija u to doba. Tijekom Drugoga svjetskog rata, termin je postao tabu jer je bio povezan s Njemačkom i svim tim lošim stvarima. Ali za vrijeme Creelovog odbora, termin propaganda je značio samo informaciju. Bernays je knjigu "Propaganda" napisao oko 1925. i u njoj je izjavio da primjenjuje lekcije iz Prvoga svjetskog rata. Sustav propagande iz Prvog svjetskog rata i taj odbor čiji je on bio član pokazuju da je moguće "ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava svoje jedinice". Ove nove metode kontroliranja, rekao je, moraju koristiti inteligentne manjine žele li da ostali ostanu na ispravnome putu. Sad to možemo jer imamo nove načine. Uzimajući u obzir lekcije i iskustva iz ratnoga doba, političke su ih stranke još jednom primijenile, osobito konzervativna stranka u Engleskoj. Njihovi rani dokumenti, nedavno objavljeni, pokazuju da su i oni cijenili postignuća britanskoga Ministarstva Informacija. Shvatili su da zemlja postaje sve više demokratska i da više ne može postojati zatvoreni klub. Zaključak je bio, kako su sami rekli, da politika mora postati političko ratovanje koje će primjenjivati mehanizme propagande koji su bili jako korisni u kontroliranju ljudskih misli tijekom Prvoga svjetskog rata.“


„To je okvir doktrine koji se slaže s institucijskom strukturom. Ta doktrina jača predviđanja o tome kako bi stvari trebale djelovati. A ta su predviđanja jako dobro potvrđena. Međutim, o tim zaključcima nije dozvoljeno pričati. Sve je to sad dio mainstream literature, ali samo za ljude iznutra. Kada idete na fakultet, ne čitate klasike o kontroliranju ljudskih umova.“


Noam Chomsky


Noam Chomsky je ovo predavanje održao u lipnju 1997. godine. Tada nije mogao znati kako će se nekoliko godina kasnije razviti društvene mreže koje daju mogućnost običnim ljudima da nešto izreknu. Ali, iskreno gledajući, društvene mreže i nisu previše utjecale na mainstream medije koji i dalje ostaju prvi izvor informacija i najveće sredstvo upravljanja društvom. Premda ljudi danas imaju, pomalo iluzorno, osjećaj da se njihov glas čuje to je ipak još uvijek ograničena moć. Neki će reći da je u Americi o kojoj Chomsky uglavnom govori drugačije nego u Hrvatskoj. Da je kod njih korporatizam istaknutiji, ali možda u manjim omjerima, ako bolje pogledamo shvatiti ćemo da je gotovo jednako i u Hrvatskoj. Gledatelji su roba koja se prodaje, a mediji su „četvrta vlast,“ reći će Claude-Jean Bertrand u Deontologiji medija, koja stoji uz bok moćnima. Ili, točnije, koju moćni koriste u svoje svrhe. Neki će reći da su u Hrvatskoj jaki javni mediji, ali i oni djeluju za neke interesne skupine i ne mogu se u potpunosti izuzeti iz ovih okvira. Slobodno novinarstvo je iluzija, a freelance novinarstva je jako malo, svi ovise o nekome, a njihovi šefovi opet ovise o nekima i tako se zatvara krug u kojem moćni dobivaju, pobunjenici gube posao, a poslušni obavljaju posao onako kako im se kaže. To je jednostavan način funkcioniranja i ne treba optuživati one novinare koji djeluju na taj način, oni jednostavno rade za svoju plaću. Treba biti svjestan te činjenice i na drugačiji način, više kritički, promatrati same medije, a posebno njihov sadržaj.


N. Dominis


LITERATURA:

Noam Chomsky, Mediji, propaganda i sistem,  https://elektronickeknjige.com/biblioteke/online/mediji-propaganda-i-sistem/?stranica=1&poredak=3 


subota, 14. studenoga 2020.

ESEJ 1. _ KAPITALIZAM


Američki ekonomist Lester C. Thurow u knjizi "Budućnost kapitalizma" piše: "U ideologiji kapitalizma i liberalne demokracije sloboda pojedinca ima prednost pred obavezama prema zajedničkom dobru... U tom sustavu ne postoje nikakve društvene obaveze". A njegov kolega John Kenneth Galbraith domeće: "Prepuštene same sebi tržišne sile ne rade za opće dobro osim za dobro moćnih". 

Prof. dr. Nikola Grabovac će u knjizi „Pad kapitalizma i početak filantropizma“ dati pet razloga zašto kapitalizam mora otići sa svjetske pozornice: „Kapitalistički sistem mora otići sa svjetske pozornice zbog toga što svojom suštinom postojanja i općeprihvaćenom ideologijom podržava razvoj društva kroz privatno vlasništvo, slobodno djelovanje tržišta, zakone ponude i potražnje, maksimizacije profita i još više bogaćenje bogatih na teret siromašnih. Kapitalizam nema mogućnost da uspješno rješava sve veće društvene i ekonomske probleme ukupnog društva, odnosno čovječanstva na cijeloj planeti. Sve je više siromašnih, nezaposlenih i gladnih. U 2015. godini 85 najbogatijih ljudi na svijetu imaju imovinu i bogatstvo koliko i 3,5 milijardi najsiromašnijih u svijetu, a u isto vrijeme oko 1,5 milijardi ljudi je gladno.

Sistem kapitalizma je utemeljen na principima koji ne mogu rješavati opće ekonomske probleme društva, a ti limitirajući faktori su:
1. Temeljni cilj poslovanja je ostvarivanje što većeg profita, što automatski isključuje bilo kakvo ulaganje koje će imati neke druge ciljeve (zapošljavanje, razvijanje, smanjenja broja nezaposlenih, smanjenje siromaštva i sl).
2. Privatno vlasništvo koje ima osnovni cilj povećanje profita, što isključuje niz aktivnosti na pomoći u rješavanju društvenih problema. Kapitalista ulaže samo tamo gdje će on imati određenu korist kao pojedinac, a ne društvo u cjelini.
3. Nemiješanje države u regulaciju ekonomije uz maksimalno podržavanje i stimuliranje zakona ponude i potražnje onemogućava nerazvijene i siromašne države da se uključe u međunarodnu podjelu rada, a što im sprečava daljnji razvoj.
4. Zakoni tržišta uz djelovanje ponude i potražnje i uspostavljanje globalizacije sprečava razvoj siromašnih i nerazvijenih, a podržava razvoj bogatih i razvijenih.
5. Postojeći sistem vrijednosti postavljen je tako da se kapitalisti još više bogate na teret ostalih radnika. Višak vrijednosti u proizvodnji i prometu stvaraju kvalificirani i stručni zaposleni, ali po kapitalističkim principima najveći dio viška vrijednosti neosnovano uzimaju kapitalisti (vlasnici kapitala) i time se još više bogate na temelju eksploatacije ostalih zaposlenih.“

Neki će reći da je kapitalizam izvukao milijune iz gladi, što je istina. Ali mogao bi izvući sve iz gladi samo kada bi htio. Mnogi će reći da svi imaju iste šanse ali ni to nije posve točno. Mnogi se rađaju sa predispozicijama za uspjeh. Ako dijete siromaha uspije to se smatra ostvarenje američkog sna ali koliko ih nije uspjelo samo radi svojih predispozicija koje su im propisane već za rođenja jer neki su još uvijek „jednakiji od drugih“. 

Gospodine Lassalle zar narod zbilja ne zna da je nesretan, zar mu mi to moramo reći?

Moćno tržište ne poznaje milosrđe, ne ide za bratstvom i jednakošću, ne zna da li je netko gladan ili sit. S vremenom, ukoliko ne dođe do promjena ne samo siromašni već će i srednji sloj postati sve siromašniji, a bogatstvo će se zbiti u onih nekoliko posto na vrhu jer kapitalizam je takav sustav u kojem je cilj imati više, više, više, a vlasnicima korporacija to, uz moć koju novac donosi, i polazi za rukom i tako se povećava bogatstvo sve manjeg broja ljudi dok na suprotnoj strani rapidno raste broj siromašnih. Mnogi će reći da ljudi mogu živjeti od svoje plaće i to je istina ali imate milijune ljudi u zemljama trećeg svijeta koji gladuju, oni su ljudi kao i mi. S vremenom ćemo se razvijati i rasti, vele. Možda, ali ako je meni dobro zar smijem zatvarati oči pred ogromnom nepravdom koja se nanosi nad gotovo trećinom svijeta koji gladuju. Na našoj savjesti je još veći pritisak. One bogatije zemlje nose veći teret odgovornosti. Ne stojmo skrštenih ruku, netko mora govoriti. Rođen sam u ovo kasno doba zapadne civilizacije i jedno mi nije jasno, kako to da: Većina na zapadu uopće ne shvaća koliko je bolno nepravedan i nemilosrdan trenutak u kojem žive.

Da na kraju zaključimo: Kapitalizam je najbolji sustav do sada ali nipošto nije savršen i potrebno ga je i dalje izgrađivati u jedan pravedniji sustav. Rješenju ovog problema bliži su filozofi, sociolozi i teolozi nego li ekonomisti. I to zato jer izmjena načina funkcioniranja tržišta nemoguća je bez izmjene načina funkcioniranja društva. 

N. Dominis

P.S. Ako vam se sviđa tekst podjelite ga na društvenim mrežama.
 

ponedjeljak, 2. studenoga 2020.

Za sve koji bi rado krenuli ispočetka


 Ako bi mi, Bože, jednom dao da krenem iz početka. Znao bih kako živjeti. Tada ne bih morao tisuću puta pogriješiti da nešto naučim. Ne bih te u mladenačkoj dobi odbacio već bi te poput Male Terezije, koju bih sada znao, a onda nisam, baš poput nje bih od djetinjstva ljubio samo Tebe. Znao bih cijeniti svaki trenutak života, znao bih živjeti... Znao bih sve... Ah kad bih krenuo od početka sve bi bilo drugačije. 


A ja danas sve to znam i opet živim tako pogrešno, a ni ne vidim da mi Bog svakog dana isponova nudi da krenem iz početka, danas. Jednom moram krenuti živjeti ispravno, bolje danas, jer za to nema boljeg dana nego danas. Vele da su loša vremena ali neće biti boljeg vremena od ovog našeg, samo njega imaš.

Autor: Nikola Dominis


Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...