petak, 30. travnja 2021.

Čudo Sv. Josipa u Postirama na Braču


Počeci slavlja sv. Josipa u toj bračkoj župi sežu još iz 1944. godine kada su se ondašnji župljani zavjetovali svecu da će njemu u čast podignuti crkvicu, nabaviti svečev kip i štovati ga kao svoga zaštitnika ako ih izbavi od ratnih strahota. Te su godine njemački okupatori po dolasku na otok odveli brodom muškarce između 15 i 65 godina, njih 335 u znak odmazde te je njihova sudbina tako bila neizvjesna. Iz obližnjega Supetra prebačeni su ratnim brodovima do Makarske, a zatim u Bosnu. U to vrijeme Božji je puk, osobito žene s djecom i starcima, u župnoj crkvi pod vodstvom nekadašnjega župnika Ante Marušića upućivao molitve i zazive sv. Josipu koji se tih dana trebao slaviti. Većina se odvedenih vratila svojim kućama (jer su krvnici bez obrazloženja napustili kamione u kojima su oni bili), samo su sedmorica stradala na putu. Postirski žitelji vjeruju da se to dogodilo čudesnim zagovorom sv. Josipa.

U znak zahvalnosti i kao ispunjenje danoga zavjeta, 2011. godine, na uočnicu blagdana Gospe Karmelske 15. srpnja, u Postirima je blagoslovljena zavjetna crkva Sv. Josipa, podignuta na predjelu Glavica. Zavjetnu crkvu tada je blagoslovio i u njoj slavio prvu euharistiju tadašnji hvarski biskup Slobodan Štambuk. (IKA)

 

Evo i nekoliko izvještaja iz ljetopisa župe koje je zapisao tadašnji župnik don Ante Marušić:

12. ožujka:

„Mnogi su župljani proplakati od ganuća, vidjevši krcatu kapelu muške mladeži i zrelih ljudi. Nitko se ne sieća vidjeti u jednom danu, toliki broj mužkih na sv. Pričesti. Još je živa vjera u dušama našeg naroda."

15. ožujka:

„Oko 11 sati malo uzbuđenje po mjestu. Muškarci se vraćaju kućama. Došli Njemci. Ali nisu ništa, nikome učinili, nego došli u običnu patrolu. Niži oficiri bili na žalovanje, udovici pok. Ivana Jelinčić-a. U 3 sata, vratili se kovačevim brodom. Preko večernje funkcije, župnik je navijestio narodu, da sutra počima trodnevnica u čast sv. Josipa, zaštitnika sv. Crkve. Bit će kroz trodnevnicu propovied. Poziva narod, da svi, bez iznimke pristupe u nedelju na sv. Pričest u čast sv. Josipa. To neka je naš zaviet sv. Josipu, uz prošnju, da našu župu sačuva od zla. Zaviet će se upotpuniti i nabavom kipa sv. Josipa i gradnjom crkvice u jednoj uvali, nedaleko mjesta, u čast sv. Josipa. Svake će se godine taj blagdan osobito slaviti, kao zahvala, za moćni svečev zagovor, u ovim, najtežim danima od kada župa postoji. Po svemu izgleda, da će biti puno odaziva, i da narod rado i srdačno pristane na ovaj zavjet."

17. ožujka:

„U jutro u 6:20, došla je plačući č. Salvatora ispred spavaće sobe župnikove. Došla vojska i vodi sve muškarce od 10 g. i dalje, u Supetar, a onda negdje preko. I sva 4 svećenika iz mjesta. Teški dojam... ali moramo se snaći, dragom Bogu preporučiti i pakovati. Odmah u 7h (polic. sat) sv. misu čita župnik i brat Vjekoslav O. P. Komadant Metten, pozvao župnika za tumača u obilaženje kuća. Hoće konstatirati, dali su zaista bolesni oni, koje prijavili kao bolesne. Svi ostali muškarci moraju na poljanu, pred vilom pk. Dr. Franca Gospodnetić. Nakon toga, slijedila je prijava u kući č. sestara. Dieca od 10 g. puštena su kući i starci od 76 g. i dalje i vidljivo bolesni i sakati. Ostaje u mjestu i stari svećenik vlč. Wiederker i župnikov brat (boležljiv) O. Vjekoslav. Svi ostali krenuli smo za Supetar. Na broju 340. Svih sakatih i starih mužkaraca, ostalo je u mjestu oko 40 lica. Župnik je morao s vojnicima ostati u Splisku, kao tumač, u svrhu kao i u Postira. Stigli smo u 3:30 u Supetar. Puna obala mužkaraca. Dok su nam u Postira rekli, da se ostaje u Supetru 2-3 dana, a onda dalje, čujemo da je još iste noći odlazak. I zaista u 6h već odlaze supetrani. Plač po čitavom mjestu i mahanje s prozora. Mi smo svi postirani u Hotel Praha. Ali u Praha su samo zidovi i na vreće prašine, kao iporazbacane kartušine. Tu, na podu, moramo prenoćiti. U 8h jedan podoficir prozivlja župnika, da može prespavati kod supet. župnika. To smo unapred molili. Župnik našao u žup. stanu još neke podoficire i zamolio, da dovedu u žup. stan i vlč. Grgičevića. Ovaj došao u 10h i javlja, da su svi postirani u 8:30 osim njih 60, koji će sutra. Nama ulijevaju nadu, da ćemo se vratiti kući. Iza ponoći spavanje ali bez svlačiti se.

Na dan Sv. Josipa 19. ožujka:

„Krasan dan - Josipovo - S rana jutra siplju avioni bombe, uzduž čitave protivne obale. Od Splita - Omiša. Ta nas paklena muzika prati sve do Postira. Župljanke nas dočekale kao ozebao sunce. Plaču, jer se u rano jutro pročulo, da je transport s postiranima nastradao. Utješili ih da je to laž, jer oni zdravo stigli u Makarsku. Župnik čitao tihu sv. misu u 11:30, a brat mu pjevanu i propovied. Svečani zaviet Sv. Josipu, da ćemo podignuti kapelicu i nabaviti kip. Štovati sv. Josipa kao svog zaštitnika i naročito slaviti njegov blagdan. Samo neka nas svojim zagovorom očuva od propasti i povrati žive naše drage, raspršene po svietu."

 

Izvori: https://ika.hkm.hr/ i Postirski zavjet svetom Josipu, župa Sv. Ivana Krstitelja, Postira, 2019.


Sv. Terezija Avilska o Sv. Josipu

„Ne sijećam se da sam do sada nešto zamolila, a da mi on to ne bi izmolio. Čini se da nam Gospodin želi pokazati da kao što mu je bio podložan na zemlji, jer mu je bio hranitelj i zvao ga je ocem, tako mu ni na nebu ne može odbiti ono što ga zamoli. Ja sam njegov blagdan nastojala slaviti što sam svečanije mogla. Rado bih nagovorila svakoga da bude pobožan prema ovome slavnome svecu, jer znam iz velikog iskustva, da se po njegovom zagovoru dobiva mnogo darova od Boga. Nisam upoznala nikoga tko bi prema njemu zaista bio pobožan i posebno mu služio, a da ne bih opazila napredak te osobe u kreposti. Ima, mislim, već nekoliko godina da ga svaku puta na njegov blagdan nešto zamolim i uvijek mi to izmoli. Ako je prošnja u čemu neprikladna, on je ispravi za veće moje dobro. Samo za ljubav Božju molim onoga koji mi ne vjeruje neka kuša, pa će iskusiti milosti ako se preporuči slavnom sv. Josipu i pobožno ga štuje. Tko ne nađe učitelja da ga nauči unutrašnju molitvu, neka uzme za učitelja ovog slavnog sveca, pa neće zalutati s puta."

Izvor: https://svetijosip.com/

četvrtak, 29. travnja 2021.

Duhovna poruka pripovijetke Djevojčica sa šibicama



Bila je hladna zimska noć. Snijeg je padao i počelo se smrkavati. Bila je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći, mračnom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se sakrije ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj je pregači nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se u kovrčama spuštala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sad mislila na to.

Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i što će tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveće rupe začepili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala!

Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.

Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag.

 “Sad je netko umro!” – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: “Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo.”

 Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

 – Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!

 Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha…

 A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.

 Pred njom je ležalo puno potpuno izgorjelih šibica.

 – Htjela se ugrijati! – govorili su prolaznici.

 A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.

(H. C. ANDERSEN)


Duhovna poruka ove pripovijetke mogla bi se izreći riječima Phila Bosmansa: "Bog ima nebo za one kojima mi nismo dali dom." Upravo tako, siromasi i beskućnici se mogu nadati velikim darovima na nebesima, sve što nisu primili ovdje bit će im nadoknađeno, ali bilo bi Bogu mnogo draže da se mi još na zemlji pobrinemo za to. Jer "što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 45)


Sv. Katarina Sijenska i siromah

 



Neki  prosjak zatraži na ulici milostinju od Svete Katarine Sienske. 
Svetica odgovori kako uza se nema baš ništa da mu daruje. 
"Ali možete mi dati vaš ogrtač" - odgovori pomalo drski prosjak. 
Svetica mu ga pruži bez riječi.   
"Kako ste mogli na ulici bez ogrtača? - upitaše je kasnije. 
"Volim biti bez ogrtača nego bez ljubavi." - odgovori Svetica. 


Bježati od patnje ili je prihvatiti

 

Možemo pokušati umanjiti patnju, boriti se protiv nje, ali je ne možemo otkloniti. Upravo tamo gdje čovjek pokušava otkloniti svako trpljenje, gdje pokušava umaknuti svemu onome što bi mu moglo zadati patnju, gdje se, zbog straha da bi mu to moglo nanijeti bol, ne trudi oko istine, ljubavi i dobra, njegov život tone u prazninu; u njemu možda više gotovo ne postoji boli, ali je zato još snažniji onaj zlokobni osjećaj odsutnosti smisla i samoće. Čovjek ne ozdravlja tako da se kloni i bježi od patnje, već tako da bude sposoban prihvaćati nevolje, po njima sazrijevati i naći smisao po jedinstvu s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju.

 

Papa Benedikt XVI., Spe salvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., br. 37


Istaknuto

Zašto sam pokrenuo blog "URBAN KATOLIK"

Urban katolik Ovaj blog pokrenuo sam s željom da se približim onim katolicima koji žele biti moderni, urbani i živjeti svetost u ovom ...