Bilo je to nekog 18. prosinca ne sjećam se koje godine. Ne sjećam se ni koliko sam malen bio, znam samo da sam bio jer se svega ostalog sjećam kao da se sada odvija pred mojim očima. Majku smo ispraćali na posljednji počinak. Tako to zovu danas. Ljepše je čuti nego pogreb. Ubila se nekoliko dana prije. Našao sam je na krevetu, a po njemu je bilo rasuto više bočica nekakvih lijekova. Naša kuća bila je i prije tužna ali ove božićne blagdane neću zaboraviti sigurno. Patio sam i ranije. Poznato je da onog koji češće dobiva batine one manje bole, ali zašto baš sve na siromaha. Zar sam čime zaslužio da se svi valovi lome preko mojih leđa.
- Majko, molio sam za ovaj Božić da budem s tobom. Da ga proslavimo zajedno, gladni, ali zajedno. A što sad? Sada sam siroče. I svakog idućeg Božića biti ću siroče. I onog idućeg i onog poslije toga. Dijete bez majke i oca, biće bez domovine i doma. Sada sam sin nekog tmurnog svijeta. Bila si jedino svjetlo moga tamnog života. Pružala si mi nadu da će jednom biti bolje. Već sada je bilo bolje kad bi bila uz mene. A sada?
Stric je stavio dva novčića na njene oči. Ne znam, neki stari običaj. Svećenik je došao ali mu stric nije dao da vodi pogreb. Samo su je pokopali. Nitko nije plakao osim mene. Ali što su suze u ovakvom trenutku. Zar gladnoga treba kazniti glađu ili zar treba dodati kazne onomu koji je već duboko kažnjen. Suze su težina ali one su i neka vrsta oslobođenja. Zar da sada izgubim nadu? Zar da sve zaboravim? Ako me svi napuste, kako i jesu i hoće, na koljenima ću lijevati suze i zemlja na koju ti biseri padnu rodit će plodom, jer mora. Iz takvih i tolikih suza nešto se mora roditi. Procvjetat će neko cvijeće, hoće. Kad bih vas mogao upitati za savjet u ovoj mojoj nevolji što biste rekli? Znam da bi me radije tješili nego davali savjete. Samo šutite, budite tu negdje u blizini. Uskoro će proći sav ovaj cirkus i ja ću opet biti sam, ali ovaj put bez onog saznanja da imam ma i jednu osobu na svijetu koja me voli.
Tu je pred tobom čovjek, siromah, uplašen i izgubljen ne nalaže li ti srce da ga prigrliš? Ali ne. Mase su oduvijek bile nepokretne. Svetac može biti samo pojedinac. Mase ne vide dobro i ne prepoznaju. Stara je to tuga kada sam nosiš terete pored tolikih konja. Malo je onih koji će izići iz reda, izložiti se i pružiti ruku. A trebao bi mi netko odvažan, ja sam ipak samo dijete, siroče. Moje ruke su prljave, moja kosa čupava ali zaslužujem, vjerujem da zaslužujem ljubav. Zar uopće postoji netko tko je ne zaslužuje? Pa zar bih to trebao biti baš ja?
U trenu je prošao tjedan i stigao je Božić. Kao i svaki dan otišao sam u pučku kuhinju k franjevcima. Dobio sam nešto hrane i slatkiša. Otišao sam na Mirogoj k majčinom grobu. Snijeg je počeo padati. S jednog sam groba maznuo skoro pa dogorjelu ali još uvijek upaljenu svijeću. Stavio sam je na majčin grob i počeo jesti slatkiše. Nisam znao što bih joj rekao. U jednom sam trenutku počeo plakati. Suze znaju progovoriti kada riječi to više ne mogu. Skinuo sam poklopac s svijeće i grijao ruke na njoj. Dok sam jeo one slatkiše izgledalo mi je kao da vidim nebo, kao da sve ljepote prolaze kroz moju dušu. A ovaj sivi snježni dan bio mi je poput proljetnog.
Brzo se spustila noć, a dječačić je zaspao. Vele da je nešto svjetlilo te noći iznad Mirogoja. Je sigurno. To su bili anđeli koji takve patničke duše odnose u nebo. Volio bih znati da li one koji umru na Božić provedu i onim starim Betlehemom. Tamo pokraj grada, u siromaštvu i na periferiji gdje se rodio sam Bog, njihov brat po siromaštvu. Bilo bi prigodno, a Bogu je sve moguće.
Bolje među Anđele,, nego među ljude ovoga svijetu.😇
OdgovoriIzbriši