Bože moj, tolike smo milosti primili, a mi još mislimo
o glazuri čak i znajući da je okus u unutrašnjosti a ne u glazuri težimo za
nečim nestvarnim, za nečim što nije zbiljska vrijednost.
Veoma nam se sviđa život u svijetu, a ipak htjeli bi biti
pokraj tebe, sjesti do tvojih nogu da konačno budemo sretni. No nemoguće je sjediti na dvije stolice.
Mi već nađosmo dragocjeni biser, ali smo se nećkali
dali da prodamo sve i kupimo ga, ili da nastavimo poznatim putem bez velikih
promjena.
Okovani smo, ali ne okovima koje nam drugi staviše,
nego onima što ih sami sebi stavismo.
Svojom smo voljom završili gdje nismo htjeli.
Što se to s nama događa!?
Dižu se neuki i otimaju nam nebo (usp. Mt 11,12), a mi
sa svojim ledenim naukama, evo, valjamo se u puti i krvi!
Zar nas je možda stid poći za njima jer su nas
pretekli, a nije nas stid da ih uopće ne slijedimo?
Zar su rane njihove manje bolne i manje sramotne od
naših, nipošto, dapače mnogi će nas preteći i čudom ćemo se čuditi u našim posljednjim
danima, pred sudištem Gospodnjim. Čudom ćemo se čuditi tko nas je sve pretekao.
A mi, mlaka močvara, ustajala i puna žaba koja još može postati
čista tekućica, još može izrasti u bedem slave Božje.
Svijete stani! Čovječe dopusti si upoznati Duha. Kad
će doći taj trenutak, sutra, prekosutra, i sutra će uvijek imati svoje sutra.
Zašto ne sada, ovoga časa, jednom zauvijek?
by Dominis
Nema komentara:
Objavi komentar